Sve češće i u Hrvatskoj ljudi počinju preispitivati tobožnje neosporive činjenice, počinju se pitati kako možda i nije istina sve ono čime nas od rođenja filaju nastavnici, vjeroučitelji, profesori, mediji i društvo općenito. Sve rjeđe ljudi odmahuju rukom uz opasku «čime se ti zamaraš!», kada netko progovori o vanzemaljcima, nelogičnostima u religiji i sličnim temama i sve su češće zainteresirani za raspravu, preispituju te tobože nesporne autoritete, surfaju po internetu i traže odgovore. Učenici, studenti, prosječni građani, uviđaju masovno da u svijetu koji se tehnološki munjevito razvija, postaju roboti, potrošači koji slijepo podliježu marketinškim trendovima, žive prebrzo, depresivno, sve manje imaju vremena za sebe, svoje bližnje i pitaju se – čemu sve to, zašto nam život svakim danom postaje sve kompliciraniji dok istodobno, sukladno tehnološkim trendovima, svijet se razvija tako da čovjeku bude lakše i da ima više vremena za sebe. Kako je moguće da u tom tehnološki besprijekornom vremenu proizvodimo mobitele, televizore, računala, čiji je radni vijek ograničen na nevjerojatno kratko vrijeme dok smo prije samo 20 – 30 godina kupovali uređaje, televizore primjerice, koji su bez problema radili i po 20 godina? Živimo u svijetu u kojem se ponašamo kao mala djeca i nikoga to pretjerano ne zabrinjava. Prije nekoliko godina cijeli je svijet svjedočio ratu u Iraku, napadnutom zbog tvrdnji Amerikanaca i njihovih saveznika da Iračani posjeduju oružje za masovno uništenje. Ispostavilo se da oružja uopće nije bilo. Svejedno, Amerikanci su i dalje u Iraku, zemlja je porobljena, njome vladaju američki podanici i nitko na svijetu ne postavlja pitanje kako je moguće da je jedna zemlja sravnuta sa zemljom na temelju lažnih podataka i da nitko, ne samo ne odgovara za to, nego nikoga živoga na planeti nije briga za to što se dogodilo.

Nadalje, općepoznato je da je Europska unija jedna, blago rečeno negativna asocijacija, udruženje europskih zemalja prvotno udruženih u ekonomsku zajednicu i poznato je da je parlament te unije fikus te da istinsku vlast čvrsto drži mali broj moćnika, pojedinaca koji do boli autoritarno određuju sve u EU. I svejedno, opet poput male djece, nitko ne postavlja pitanja o EU. Hrvatska bespogovorno godinama ispunjava zahtjeve europskih birokrata i ne osuđuje se postaviti pitanje zašto pregovori traju predugo, mimo svih dosadašnjih sa zemljama koje su u EU obitelj ušle prije Hrvatske.

Kakvu god istinu objavili, kako god ona bila utemeljena neoborivim činjenicama, argumentima, ispada da za to nikoga nije briga pa nije stoga nimalo čudno da možda i argumentirane, dokazane i osvjedočene priče o vanzemaljcima primjerice, prolaze nezapaženo. Smisao života na ovoj divnoj, bogatoj planeti je, raditi što ti se kaže, ne isticati se i ne talasati. Zaraditi svoju mizeriju i pognute glave biti sretan što ti uopće dopuštaju da dišeš to malo zraka, da imaš kruha i ponekad igara.

Zašto čovjek u tehnološki besprijekornom vremenu, mora raditi tako puno? Je li moguće da smo poslali ljude na mjesec, a ne možemo izliječiti bolesti s kojima se borimo desetljećima i više? Je li moguće da ova tehnološki nenadjebiva civilizacije nije sposobna osmisliti čišću i kvalitetniju energiju od neobnovljive nafte i zemnoga plina? Je li pretjerano povjerovati da u nekom sefu postoji lijek protiv raka, jeftina energija kojom se jednostavno mogu pokretati naši automobili, grijati naši domovi i crpiti struja ili je to tema rezervirana za par ispaljenika koji briju na teorije zavjere? Je li moguće da moćne policije, obavještajni sustavi vrijedni bilijune dolara, nisu sposobni otkriti gdje se nalazi Osama Bin Laden ili tko je ubio Johna F. Kennedya? Je li moguće da jednog rujanskog jutra teroristi otmu nekoliko putničkih aviona i pretvore ih u projektile za razaranje terorističkih ciljeva, baš u trenutku kad na američkom nebu ne leti niti jedan lovac F- 16 i je li moguće da je o padu Twins tornjeve napisano stotine knjiga i snimljeno filmova u kojima se gotovo svaki detalj spori i objašnjava nelogičnim, a i da nakon podastrtih dokaza, argumenata, činjenica, nikoga za to nije briga?

Očito je moguće. Sve to i mali milijun tema koje bi, da je svijet normalan, itekako uzbuđivale i intrigirale mnoštvo ali to je mnoštvo previše zauzeto samim sobom, užurbanim životnim ritmom, cirkusom besmislenih, kičastih produkata pop industrije. Dobivaju malo kruha i ciljanih igara, taman onoliko da niti mogu, niti žele misliti svojom glavom. To je naš svijet. I mada su na svakom koraku jasno izloženi dokazi da je svijet drukčiji i da su tobožnje istine koje nam nameću, zapravo laž ili barem izvještačena istina, opet sve to prolazi, mi se budimo iznova u novom danu, spremni ne isticati se, biti dobri građani i mučiti se ne bi li zaradili svoju kunu. U globalno perverzno nepoštenom monetarnom sustavu u kojem smo robovi, privređujemo da bi možda 0, 01 posto globalnog stanovništva uživao, a mi smo sretni što nismo negdje drugdje, u nekakvoj istočnjačkoj zabiti gdje se 12 sati dnevno radi za dolar.

Je li moguće da se sve to događa slučajno, da je svijet slučajno ispao tako nepravedan? Povijest nas uči da nije. Kad bi barem pokušali učiti iz povijesti, brzo bi shvatili da je u svakom periodu s lente vremena, masa vjerovala da je Zemlja ravna ploča, metaforički dakako. I uvijek su suvremenici s podsmijehom gledali na svoje pretke i sprdali se s njihovim ograničenim znanjem. Kao što će se buduće generacije sprdati s nama. Pod uvjetom da uopće preživimo, da svijet opstane za buduće generacije. Ništa mi nismo iz povijesti naučili. I dalje smo zatupljeni, podložni volji svojih faraona, kraljeva, predsjednika, nebitno kako ih zvali. I dalje smo robovi nepoštenog sustava u kojem ogromna manjina vlada masom, neovisno jesmo li u lancima ili dužničkom ropstvu kamata europskih banaka. I dalje se slijepo klanjamo duhovnim vođama, neovisno vode li nas u križarske ratove, spaljuju li vještice, okajavaju li naše grijehe za lovu ili ih izdašno financiramo milijunima iz državnog proračuna.

Znanje je skriveno, nedostupno masi, a koliko je loše najbolje ilustrira činjenica da u vremenu kad svaka budala može proguglati bilo koji pojam, stupidna masa je postavljena tako da ih ništa ne zanima pa imamo mlade generacije retarda, jedva sposobne za samostalno disanje, kamoli da će istraživati i tražiti istinu.

Cilj je globalizacija. Jedna vlast, jedna vojska, jedna policija, jedna valuta. Svijet ide prema tom cilju. Lani se mjesecima panično svijet bojao svinjske gripe. Danas kao da te teme nije ni bilo. Ali postavljeni su uspješno temelji da se sutra, u slučaju slične opasnosti, ozakoni cijepljenje svakog građanina pod prijetnjom zatvaranja pa čak i smrti. Novi svjetski poredak, to opasno formiranje jedne vlasti koja će poput pastira lako upravljati cjelokupnim ljudskim rodom, tim stadom, sve je izglednije i bliže. Sustav je spreman, ljudska prava se smanjuju i gase. Onima koji iz sjene dirigiraju zbivanjima na globalnoj pozornici, relativno je lako inscenirati incidente poput 11. rujna nakon čega kreiraju zakone o nacionalnoj sigurnosti prema kojima mogu prisluškivati i pratiti koga god žele bez sudskog naloga. Demokracija je fora, štos. Što je sljedeće? Hoće li inscenirati tobožnji napad vanzemaljaca i na taj način neprirodno ujediniti sve svjetske vlade i narode pod jednu kapu? Nije da nas nisu počeli pripremati na to. Hollywood je već gotovo stotinu godina njihov uspješan servis za potrebe marketinga i PR-a pa smo u blockbusteru «Dan nezavisnosti» imali prilike vidjeti tu ideju na djelu i čuti govor predsjednika USA o Danu neovisnosti na 4. srpnja, danu koji više nije samo američki nego svjetski, globalni…

I što nam je činiti, kako se oduprijeti?
Što mi možemo, obični mali ljudi pred takvom silom? Što ako s njima, tim zlim moćnicima iz sjene koji su isprepleteni tajnim društvima, možda i perverznim, sotonističkim klubovima u kojima rade najgore opačine, bludniče nad milijunima nestalih žena i djece diljem svijeta, što ako su s njima i pripadnici vanzemaljske rase? Svatko, i najmanji član društva može svojim doprinosom učiniti svijet boljim mjestom, koliko god to zvučalo utopistički, isfurano i poput limunade. Svatko se može oduprijeti suludom potrošačkom društvu i umjesto kupovanja nepotrebnih proizvoda po diktatu marketinga i mode, nabavljati si samo ono što mu je uistinu potrebno za život. Ne rasipati se energijom, hraniti se zdravom, lako nabavljivom hranom, ne kupovati mobitel svakih šest mjeseci i općenito se othrvati tom suludom marketingu korporacija čije proizvode izrađuju jadnici, često i djeca u nenormalnim uvjetima. No, najvažnije i najsigurnije je, tragati za istinom. Ne dopustiti da budeš ovca. Znanje o svijet u kojem živimo, o pravome svijetu, postanku i nastanku ljudi, o religiji, očito je skriveno ili barem nedostupno većini. Ne uzimati zdravo za gotovo sve što govore oni koje su nam nametnuli kao institucije znanja nego tražiti alternativne izvore, propitkivati, istraživati, provjeravati…. Dovoljno je samo baciti pogled na religiju, dogme, toliko toga uzima se zdravo za gotovo bez obzira koliko su nelogične i često sulude te teze koje graniče sa zdravim razumom.

Svijet u kojem živimo nakaradan je, loš i nepošten. A istovremeno živimo na prekrasnoj planeti, u tijelima s dušom, posjedujemo ogroman potencijal koji sustavno koristimo više za zlo nego za dobro. Najvažnije što pojedinac može imati su sloboda i ljubav. Sloboda nam se oduzima svakodnevno na milijun načina, a ljubav smo proglasili patetikom i sprdamo se s njom na svakom koraku. Nije stoga nimalo čudno da nam rade ovo što nam rade. Ako se ne trgnemo, uzet će nam i dušu.