Neobična je Hrvatska povijest a s njom, naravno, i mi hrvati. Franjo Josip se čudio, kada bi mu javili da hrvati traže prijem, što to opet hoće. Izgleda da se do danas nismo dogovorili pa Z-ujimo k’o muhe bez glave.

Mogli bi reći da smo između Beograda i Bruxellesa malo Z-agrebali po površini slobode, malo smo se Z-agrebavali i na kraju ipak odlučili da će nam stranci B-olje odraditi posao. I tako odosmo opet u B-ijeli svijet. Tamo nas čekaju, između ostalog, i nama tako drage B-anke. Nema tog Zvonimirovog prokletstva koje nas može uništiti kao što će one.

Ušli smo u Nato zbog sigurnosti, nakon što smo pobijedili u ratu, u Europu ćemo ući kada propadne, ili malo prije. Izgleda da nam tempistika i nije baš jača strana.

Izabrali smo nove vladare koji upravo “ozbiljno” (čuj, ozbiljno…) razmišljaju o prodaji Poštanske Banke i Croatia osiguranja. Kaže Slavko da utvrđuju kako oploditi državnu imovinu i tako rješavati dug. Bojim se da će samo nas “oploditi”, onako straga, ako nam ispadne sapun. Oplodit će imovinu kao što su oplodili i banke kada su ih prodali za sitniš, pa nas sada te iste banke “oplođuju”, i državu i nas. Još kaže da se država ne treba baviti bankarstvom…

Samo čas, idem se isplakati i prigodno lupiti glavom o zid, pa se vraćam…

Evo me, malo mi je lakše. Ali, nastavlja nemilosrdno Slavko: “posao države je da svaku kunu koju može uloži u HBOR”. Sreća da je rekao “koju može”, znači ništa, i sreća da na site-u HBOR-a, pod “Trajna obrtna sredstva” piše “Način kreditiranja: putem poslovnih banaka”. Eto koliko su kuna junaci uložili.

Bili su nam i gazde iz MMF-a na inventuri da vide što se još iz ove jebene zemlje može izvući. Podijelili su nam lekcije kako devalvirati kunu, ništa strašno, malo smanjiti previsoke plaće i sve će biti OK. Ionako su hrvati predebeli pa ćemo uštedjeti i na medicinskoj pomoći. Dizati će nam se tlak iz drugih razloga ali jebiga, od nečega treba i umrijet, zar ne? Kažu da bi morali malo smanjiti i prava radnika, onako europski, da ih se može lakše otpuštati. U stvari nije to ni tako loše. Sada, dok još i imaju neka prava, mogli bi izaći na ulice jer misle da im nije dobro. Kad budu znali da su samo moderno, demokratsko, globalno i europsko roblje moći ćemo uštedjeti i na pendrecima, suzavcima, gumenim mecima, konjima, koji su, kažu, za popizdit efikasni kod protesta. Svratiti će malo i takozvane “rating” agencije pa će podijeliti ocjene, samo nam još nedostaje roditeljski sastanak. Ah da, to će biti u Bruxellesu, tamo će nas onako majčinski uputiti na put Grčke, Španjolske, Italije, Irske, Portugala. Još će Zoki i Vesna u povratku, nakon petice iz vladanja, onako kao na ekskurziji, zapjevati: “Druže B-aroso mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.” (Nikola DUPER)

Danas me u poštanskom sandučiću dočekala brošura “sve što ste hjeli znati o EU”, naravno da me nije iznenadila masa subliminalnih  poruka na svakoj stranici. Ovo posljepodne sa provela u photoshopu ističući one “uočljive”.

Mislim da svi znamo za ovaj oblik manipulacije, ali stavit ću citat s bloga K.Mišaka o sub. porukama da naglasim utjecaj : “To su poruke koje percipiramo ispod praga svjesnosti. Dakle, naša svevideća percepcija ih uoči, ali mi nismo toga svjesni. Tu se krije opasnost, jer tako upijamo namještene ideje ili osjećaje, a da toga nismo ni svjesni. Te ideje i osjećaje doživljavamo kao da su naši, mada oni to nisu. Riječ je o vrlo sofisticiranoj metodi manipulacije, jer ima li uspješnije manipulacije kad manipulirani misli da radi po svojoj volji?”

Maja

Kome se više da pričati o Europskoj uniji, toliko je toga rečeno, a opet ništa nisu rekli, da je mučno opet se mučiti tom temom…. Teško je odlučiti jesu li gluplji argumenti koje fila državna propaganda ili naivni wanna be argumenti ovčica, hrvatskoga stada, neovisno bili protiv ili za. Čitava ta priča trula je i jadna, baš kao sjebana EU između još jednih pregovora o pregovaranju između Francuske i Njemačke, njihovi se lideri sastaju jednom tjedno da bi zaključili da ne valja i da možemo biti sretni što su bar svjesni da ne valja. Europska unija odavno nije ona s početka naših maratonskih pregovora i danas puno više pokazuje svoje pravo lice igračke onih koji bacaju kocke desetljećima unaprijed i uvijek znaju na koje će brojeve pasti. Još je Voltairu bilo jasno da je službena povijest laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude, iako se nije dogodilo tako kako se tvrdi, ali koga briga za zdrav razum dok oni tako vješto kreiraju javno mišljenje. Nisu problem poželjni argumenti kojima neinformirani unionisti reklamiraju EU, nisu čak problem ni njihove zadrte i uvredljive poruke protivnicima EU, problem je samo u EU koja u ovom trenutku puno više smrdi nego miriše. Iz hrvatske perspektive to se najbolje vidi. Ne treba tražiti daleko pored Grčke i Italije, Portugala i Španjolske, kao da je sjevernije nešto bolje. Hrvatska je vjerojatno posljednja zemlja koja će za ohoho godina ući u EU, a ući će, naravno, jer neovisno o referendumu, toj formalnosti za naivne, Hrvatska je vlasništvo Unije bila čim su odlučili jeftino kupiti nacionalno blago, banke i telekomunikacije, energente i sada napokon i zemlju.

Igrači dugoročno planiraju i znaju unaprijed deset poteza. Svi naši potezi njihovi su potezi, oni povlače konce i pomiču figure, uvijek uz blagoslov svete stolice materijalizma, dakako. Glasajte po savjesti ali oprez, veliko oko gleda i sve zna. Eksperiment ugljena i čelika u rukama je onih s druge strane oceana koji se igraju kreditnim rejtingom i to nije nikakva teorija urote ako se usudite čitati između redaka, a zna se i tko je gazda tobožnjih gospodara, tih šminkera i pozera za potrebe kontroliranih medija. Fenomenalan je konsenzus medija i svih bitnih hrvatskih političkih strana oko EU i njihovo ljigavo sotoniziranje kritičara EU eksperimenta, svođenje na neinteligentno desničarenje i redikulizam. Šteta što nema više razuma na obje strane. Proces pridruživanja traje jako dugo i bilo je vremena za vaganje i argumente, za trezven pogled na obje strane ali tko ima vremena misliti i preispitivati stavove koji uopće nisu naši, nego su produkt naše automatizirane podložnosti svemu što nam se servira, što gluplje to bolje. Možda je ružno reći, ma sigurno je ružno i politički nekorektno, ali većina ljudi su ovce koje životne odluke prepuštaju drugima, popu, političaru, mediju, nemaju vjere u vlastite misli, uopće nemaju vlastite misli, jer su ovce. Nije to ništa novo, tako je to oduvijek. Moderno vrijeme, tehnologija, samo pojačavaju podložnost modernom ropstvu, teškome radu i odvratnom nedostatku vremena i volje da se razmišlja i bude živ.

Europska unija je jednako ljigava kao i svako carstvo prije, a ako je ikad i bilo dobrih razloga da se pridružimo tom novom eksperimentu u nizu, trenutno je neusporedivo više argumenata protiv, i to se vidi iz aviona. Naravno, kao i ranije, Hrvatska nikad nije imala izbora birati želi li tamo ili ne. O tome je odlučeno prije raspada Juge i to je stvarnost. Problem je apsolutna nezainteresiranost ovaca za činjenicama i svođenje problema na dječje argumente da će se u EU moći putovati bez pasoša i zaposliti gdje kome srce želi. Berlin, Barcelona, Paris i London jedva čekaju Ljubu iz Siska koji odavno ima pasoš i govori samo hrvatski, eventualno bosanski, a srpski se ne usuđuje. Vele, ne možemo sami, istina, nikad i nismo.

Ulazimo u Europsku uniju, što god kokodakali euroskeptici i desničari čija je retorika zamorna. A tamo će nam biti još gore, bolji dani nisu blizu sigurno. Možda bi mudro bilo uzeti puš pauzu i preispitati situaciju radi novonastalih okolnosti, ali tek to bi bilo naivno za očekivati od nas i naših podložnika koji će jedini profitirati od EU privilegija. Dok mi ostali budemo glumili sitost, sada napokon u još jednom dugo sanjanom snu nacije s trajnim kompleksima, u jebenoj EU. E pa sretno nam bilo kad na referendumu odlučujemo o vlastitoj sudbini. Neka me netko poškaklje.  (Ante PANCIROV, objavljeno na portalu sibenik.in)

Vrhovni sud Republike Hrvatske ponovno je u slučaju jednog građanina kojeg je policija privela zbog sadnje nekoliko biljaka marihuane, a nadležni lokalni Županijski sud osudio za stavljanje u promet ilegalnih opojnih sredstava, poništio presudu uz obrazloženje da je riječ o beznačajnom djelu od kojeg nema štete za društvo ni pojedinca već, štoviše, u obrazloženju presude piše da je konkretni građanin travu sadio zbog bolesti i na taj način liječio simptome teške i neizlječive bolesti, multiple skleroze. Tom presudom još jednom ispada da su pravnici na hrvatskom Vrhovnom sudu pametniji, humaniji i za golemu glupost 20 godina hrvatske jadne politike, daleko napredniji od svih dosadašnjih vlasti i vlada, a pogotovo ministarstava zdravstva i zdravlja, kako kome bilo draže, pogotovo onoga posljednjega kojega je vodio ginekolog Darko Milinović koji se upravo trudi smjestiti na čelo zadrtoga i do boli u odnosu na problematiku marihuane nedokazanoga HDZ-a čija još uvijek aktualna šefica misli da je trava baba roga i da čim zapališ joint postaneš junkie gori od Keith Richardsa u najboljim danima.

Marihuana je lijek, to je činjenica

Danas je u svijetu općepoznato i općeprihvaćeno da je marihuana sjajan lijek i da ublažava simptome u cijelom nizu bolesti, ali što to znači generacijama hrvatskih političara, bili iz redova zadrtih tradicionalista ili ovih drugih, što nemaju muda. Niti znaju niti ih je briga, a trava je samo metafora koliko ono ne znaju ni o čemu niti ih je briga i za što osim da smjeste udobno svoje debele beskorisne guzice u euro sustav na štetu sviju nas. Pitanje marihuane, biljke koju majka priroda pušta da raste otkad biljke uopće rastu, a ljudska zloća ju je iza zakona stavila zbog poznatih, monopolističkih i prilično zločestih razloga tek nedavno, sjajna je metafora ljudske gluposti i zloće nadasve. Kad dovoljno puta ponoviš laž, ona neminovno postaje istinom, a ova laž predugo se ponavlja iako se iz aviona vidi koliko su razlozi zabrane te biljke glupi i štetni za cijelo društvo, a najviše pojedince koji posade malo trave, završe iza rešetaka gdje diplomiraju za vrhunskog kriminalca i onda su teret za društvo, obitelj i sebe. Tako uljuđena, demokratska država proizvodi debile, u ime Hrvatstva, Boga i tradicije, sjeme im se zatrlo.

Općenito je svaki represivan pristup prema drogama idiotski i kontraproduktivan, a «mali» narodi koji ga provode na ovako loš način nisu svjesni da samo robuju onima na vrhu koji konstantno profitiraju od prodaje droga, koji ratuju za drogu i zbog droga i koji su, među ostalim, i sada učvrstili svoje položaje u Afganistanu zbog opijuma i heroina koji donosi novaca svake godine toliko da bi globalnu financijsku krizu taj sustava ušmrkao brzo i lako kao piz dopa. Čitava da fama oko borbe protiv droge priča je za malu djecu, a sustav posložen tako da ide na ruku onima koji s vrha piramide vode trgovinu drogom, a koji za razliku od malih riba, nikad ne stradaju. Čini se da sustav postoji samo da bi poslove čuvao od onih malih koji se usude saditi i proizvoditi na svoju ruku, da zaštiti farmaceutske kompanije od onih koji bi sadili lijek u vlastitom dvorištu umjesto da skupo plaćaju za otrov. Briga ministre zdravstva i zdravlja za bolesne, njih je briga samo za masne provizije proizvođača lijekova koji kapom i šakom pripisuju svoje otrovne recepte. Tableta za sve, samo pitaj, nedajbože skuhati čaj od biljke dostupne svima, inhalirati lijek, ublažiti užase karcinoma, multiple, gadnoga tlaka, boli ….

Koliko je idiotski sustav i koliki smo idioti što bez razmišljanja prihvaćamo gluposti koje nam servira vlada umjesto da se zauzmemo za sebe i svoju djecu, dobro ilustrira i portugalski primjer o čemu je ovih dana pisao jako dobar hrvatski web portal Matrix World, a tekst u nastavku objavljujemo u cijelosti:

Portugal je prije 10 godina legalizirao droge - uspješno!

Vlada u Portugalu ne planira odustati. Iako je Nizozemska europska zemlja koja se najviše povezuje s liberalnim zakonima o drogi, već  je prošlo deset godina od kada je Portugal postao prva europska nacija koja je poduzela hrabri korak legalizacije posjedovanja svih droga unutar svojih granica – od marihuane do heroina, te svega između njih.

Ovaj kontroverzni potez je stupio na snagu u lipnju 2001. godine, kao odgovor na nagli rast oboljelih od HIV/AIDS-a. Dok su mnogi kritičari u siromašnoj i većinom konzervativnoj zemlji napadali mnoge promjene koje se tiču politike korištenja droga, bojeći se da bi to moglo dovesti do droga – turizma, istodobno pogoršavajući već šokantno visoku državnu stopu korištenja teških droga, izvještaj koji je objavljen 2009. godine od strane Cato Instituta pokazuje  drugu priču. Glenn Grenwald, odvjetnik i autor koji je izvršio istraživanje, je kazao za Time: „Sudeći po svakoj ljestvici,  legalizacija droge u Portugalu je bila veliki uspjeh. To je omogućilo portugalskoj vladi da obuzda i kontrolira probleme vezane uz droge daleko bolje od ijedne druge zapadne zemlje.“

U 2001. godini, Portugal je imao najvišu stopu HIV-a među intravenskim korisnicima droge u Europskoj uniji – nevjerojatnih 2.000 novih slučajeva  godišnje, u zemlji  sa populacijom od samo 10 milijuna ljudi. Unatoč predvidljivoj kontroverzi koju je potez izazvao kod kuće i inozemstvu, portugalska je vlada osjetila da ne postoji nijedan drugi način pomoću kojeg bi mogla efektivno suzbiti taj rastući problem. Dok se  pozivi za legalizacijom ovdje u SAD-u još  odbacuju kao nešto što je od rubne zabrinutosti, Portugalci su odlučili to napraviti, te sada tiho nastavljaju s tim već deset godina. Iznenađujuće je da većina vjerodostojnih izvješća pokazuju da je legalizacija zapanjujući uspjeh .

DEA to vidi malo drukčije. Portugal je bio katastrofa, sa stopama heroina i HIV-a izvan kontrole, kazali su. „Portugalska populacija ovisnika i problemi koji su vezani s ovisnošću o drogama nastavljaju rasti,“ DEA ističe. „U pokušaju da se smanji broj ovisnika u zatvorskom sustavu, portugalska je vlada donijela neke radikalne odluke u zadnjih nekoliko godina s eventualnom legalizacijom svih ilegalnih droga u srpnju 2001.“

Međutim, kako je Glenn Greenwald, autor Cato studije , zaključio: „Oslobađajući svoje građane od kaznenog gonjenja i zatvaranja zbog korištenja droga, Portugal je dramatično povećao svoju sposobnost da ohrabri narko ovisnike da se odluče za liječenje. Resursi koji su prije korišteni za kazneno gonjenje i zatvaranje narko ovisnika sada su dostupni da pruže programe liječenja za ovisnike.“ Pod savršenim sustavom, liječenje bi isto tako bilo dobrovoljno, ali kao alternativa zatvoru, obavezno liječenje štedi novac. Ali za sada, „većina EU država ima stope koje su dvostruke i trostruke u odnosu na post-legalizirani Portugal,“ kaže Greenwald.

Za one koji traže tragove kako se vlada SAD-a može uhvatiti u koštac sa svojim domaćim problemima u vezi droge, brojke su primamljive. Slijedeći legalizaciju, Portugal se eventualno našao sa najmanjim stopama korištenja marihuane u EU za dobnu skupinu iznad 15 godina: oko 10%. Usporedite to sa dobnom skupinom iznad 12 godina u SAD-u, u kojoj 40% redovito puši travu, zemlji koja ima najoštrije kazne protiv korištenja droge u razvijenom svijetu. Korištenje svakakvih vrsta droge je opalo u Portugalu: Doživotno korištenje droge među sedmašima i devetašima je opalo s 14.01% na 10.6%. Doživotno korištenje heroina među 16,17 i 18-godišnjacima je opalo s 2.5% na 1.8%. A što je sa onim strašnim stopama HIV infekcije koje su potakle to kretanje na prvom mjestu? Stope infekcije HIV-om među korisnicima droga su opale za nevjerojatnih 17%, dok je broj smrti koje su vezane za korištenje droge opao za više od pola. „Nema sumnje da je fenomen ovisnosti u opadanju u Portugalu,“ kazao je Joao Goulao, predsjednik Instituta o drogama i ovisnosti o drogama, na novinskoj sjednici održanoj uoči 10-godišnjice tog zakona.

Ne držimo da da će portugalski primjer dovesti do ikakve promjene u američkom ratu protiv korištenja droga, koji se još dalje stalno raspršuje po cijeni od trilijun dolara godišnje. Međutim, sa medicinskim marihuana pokretom koji do sada odbija biti ugušen od strane DEA-a, senatori  Jim Webb i Arlen Specter su nedavno dali prijedlog da se stvori komisija plave trake koja bi trebala pogledati reformu koja se tiče osuđivanja na zatvorske kazne i osuđivanja zbog korištenja droga. Što se tiče bilo kakvih pro-legalizacijskih predsjedničkih  nada za 2012. godinu, pokret za zdravorazumnu politiku koji se tiče korištenja droga u SAD-u  možda konačno dođe u središte pažnje. (Ante PANCIROV i Matrix World)

Odlažem pisanje ove kolumne već tjednima i tako uđosmo u tu kobnu 2012. godinu. Pošto mi, po najcrnjim prognozama, i ne ostaje baš puno vremena za pisanje eto dadoh se na posao. Ali i danas se pitam, kao i u prethodnim tjednima, što je tu još “skriveno”, o čemu uopće pisati? Sve je tako bezobrazno očigledno, sve su informacije pristupačne, ali opet, za svaku od njih postoji i potpuno oprečna. Pa tako, usprkos više nego očiglednim problemima EU i euro zone, naši vrli “vlastodršci”, kao i oni bivši, besramno vrše propagandu, umjesto da nam objasne što je potpisano u pristupnom ugovoru, što će za nas značiti Lisabonski ugovor i slični detalji.

Gospodin predsjednik kaže da “Unija nudi velike mogućnosti”, šteta što nam ne kaže koje. Uz to “smatra da su prednosti koje Hrvatska stječe ulaskom u Uniju iznimne i velike” ali, naravno, opet ne kaže koje su to prednosti. Šteta što odmah zatim utvrđuje da “Unija nije ni pakao ni raj”, dakle valjda je neutralna, ako logika igra još neku ulogu. Ali ako je neutralna odakle mu iznimne i velike prednosti??? Ma muka mi je i pisati o ovoj temi, ionako će odlučiti emocije i ništa drugo. Za Europu se glasuje ne zato što zagovarači misle da je dobra, nego zato što se ne žele vidjeti na Balkanu. Kao da Balkan nije u Europi i kao da Balkan određuje nas e ne mi njega.

S druge strane gospođa Pusić kaže da će se, ako referendum ne uspije, odnosno ako odbijemo članstvo, glasovati ponovo već nakon 6 mjeseci. Valjda tako sve dok ne zaokružimo točan odgovor. Ne bi to bilo tako loše kada bi ponovo glasovali nakon 6 mjeseci i u slučaju da pobijedi DA. Ali naravno nećemo, radi se samo o tome da su gospođa Pusić & Co. odlučili da moramo ući, odnosno “oni” moraju ući na europske plaće u Bruxellesu, a mi ćemo glasovati dok se ne umorimo ili demokratski shvatimo da su ipak “oni” u pravu. Meni je već i ova prozirna igra više nego dovoljna za pravilan izbor. NE, NE i NE, sada i na sljedećih 100 referenduma. Ali budimo pošteni, kad pogledam Rompuya i ekipu jasno je, i naši samo tamo pripadaju, ipak smo mi prepametna zemlja za tako glupu političku klasu (čuj, klasa…).

Na koncu što će nama ta Europa u vlasništvu privatnih banaka? Upravo smo saznali da su amerikanci zahvaljujući nama odletjeli na Mjesec. Tito im prodao projekte jer valjda, po republičkom ključu, nije bilo mjesta za 8 astronauta u svemirskom brodu. Sad još čekamo vijest da je Gagarin u stvari bio neki Jure iz Zagvozda pa ćemo počekati da Europa zatraži ulazak u Svemirsku Republiku Hrvatsku.

Da vam bude malo lakše i ovdje u Italiji je sjajno, mi smo već dugo u Europi a euro imamo od početka. Malo nam je pala kupovna moć, ništa strašno, negdje oko 40% a i ova kriza nas je razjebala do kraja (možda nije pristojno reći do kraja?). I vrapci na krovovima cvrkuću da je razlog krize takozvani neoliberalizam pa je naš predsjednik Napolitano donio pravu odluku i postavio novog premijera i tehničku vladu. Šteta što je Mario Monti zastupnik upravo tog neoliberalizma: od 2010. godine predsjednik je Trilateralne Komisije (interesna grupacija neoliberalne orijentacije osnovana 1973. od Davida Rockefellera), od 2005 do 2011 je “international advisor” Goldman Sachsa i član grupe Bilderberg. Ukratko: postavio Napolitano lisicu da nam čuva kokošinjac. I to je Europa, zar ne?

A kad smo već u Italiji idemo malo proširiti vidike pa ćemo ustanoviti da u svijetu, kod dijela populacije koja sebi može dopustiti taj luksuz, vlada panika zbog skorog kraja svijeta. NASA je morala postaviti poseban kutak na Internetu u kojem tješi očajne budale koje se hoće ubiti, arhitekti su se bacili na podzemne bunkere, cvjeta i prodaja “lunch paketa” sa kojim će se premostiti kataklizma. Pitanje je li je stvarno došao trenutak da nas se istrijebi do kraja ili ćemo morati čekati još jedan ciklus od 13 Baktuna, otprilike 5.128 godina. Ako stvarno i postoji takav projekt istrjebljenja mislim da su autori odustali kada su shvatili kako mi to dobro i sami radimo. Što je to u kozmičkim proporcijama znači ako ćemo se istrijebiti 2012., 2050. ili 2080? Je li uopće bitno hoće li to biti zbog kraja nekog ciklusa ili jednostavno jer ćemo se otrovati i/ili ugušiti u vlastitom smeću, pobiti nuklearnim, kemijskim, bakteriološkim bombama ili, u krajnjem slučaju, jednostavno poklati.

Amerikanci čačkaju Ahmedinedžada jer navodno hoće atomsku bombu, a i eksperimentira sa nekim dalekometnim raketama. Problem je valjda što to radi na vlastitom teritoriju pa su amerikanci u čudu. Izrael je već spreman sa svojih tristotinjak atomskih bombi, koje Iran ne smije imati, a Kina kaže da neće birati sredstva ako Iran bude napadnut. U nečemu smo ipak slični kompjuterima, imamo ugrađen vijek trajanja, ili kako to informatičari kažu M.T.B.F. (mean time between failures). Nekako mi je realističniji kraj svijeta po Obami nego po Mayama.

Uh, što sam ga zacrnio, nisam zaludu odlagao pisanje ove kolumne. Ali nije baš sve tako crno:

Crkva je euroskeptična;

Taxi je jeftiniji;

Tatjana Jurić i Ivan Herceg u Sarajevu prestali skrivati vezu;

Muškarci bi dali godinu dana života za idealno tijelo;

HDZ nema novca za unutarstranačke izbore;

Milinović konačno javno potvrdio: Kandidirat ću se!;

Redknapp rekao jako dobru vijest za Kranjčara;

Bez gaćica u crkvu;

Najjača žena svijeta obukla haljinu i sve oduševila!;

Mnogi poznati pohrili na premijeru prvog hrvatskog erotskog filma;

Djevojka Cristiana Ronalda u novom seksi donjem rublju malo toga je uspjela sakriti;

Hajduk je riješio problem ‘fantazista’ – iz Spartak na posudbu dolazi Filip Ozobić;

‘Bezbednost’ je u prvom planu: ‘Ne treba nam kavez, Hrvati će u Vršcu biti posve sigurni‘;

Tako kažu naši mediji (greške su original copy&paste) pa mi je nekako lakše, a valjda i vama. Uz to i sljedbenici New Age-a su uvjereni da dolazi samo do promjene frekvencije tako da će sve biti super upravo od 22. prosinca ove godine pa dalje. Da budem iskren nisam baš pametan (oprosti mama), sve mi se čini da opet pobjeđuje pravilo suprotnosti. Upravo kada misliš da je sve najgore dobre vijesti su nikad ljepše. Valjda je točno, kako je netko pametno primijetio, da su sjene najcrnje kada je svjetlo najjače.

U ovim teškim vremenima, kada je teško procijeniti što je istina a što laž, u kojima nas očekuje puno toga lošeg a vjerojatno isto tako puno dobrog (nisam nešto danas bio raspoložen za tu dobru stranu) pozdravljam vas sa prelijepom Buddhinom izrekom:

“Ne vjeruj zato što je to mudrac rekao,

Ne vjeruj zato što je to uobičajeno mišljenje,

Ne vjeruj zato što je to zapisano,

Ne vjeruj zato što je to prorečeno,

Ne vjeruj zato što netko drugi to vjeruje,

Ali vjeruj sam onom što si sam prosudio da je istina.”

(Nikola DUPER)

Je li to sad to? Kolektivno produhovljenje, masovni prelazak na manje brutalne frekvencije, prešaltavanje iz podređenog statusa ribe u film vodenjaka koji ljepše zvuči, vibriranje prema ljepšim tonovima…? Iz perspektive ovog siječnja, na našoj napućenoj Zemlji, tom bučnom dijelu ove i dalje nam nepoznate galaksije, i dalje je trulo i nesavršeno. Bilo bi previše lako reći da je to zatišje pred oluju, da mora biti loše da bi se sve nekako na kraju popravilo… Valjda čarobnim štapićem. Još smo ribe. Izmanipulirano jato koje čuje ono što želi čuti. Čitamo naslove, prelistavamo globalno znanje brzo i nezainteresirano i čekamo spas odozgo; po sistemu «kako na nebu tako i na zemlji», valjda. Bilo bi sjajno da je tako, da je lako, ali Sizifi će još dugo svirati Rolling Stones.

Nije ovo patetični, do boli pesimistični krik jednoga iz stada, preumornoga od lažnih blagdana i previše frustriranoga od siječnja. Ovo je šapat zdravog razuma, neopterećen lošim informacijama i pokvarenim religijama. Nije ga lako čuti ali povremeno se probije kroz buku sjebanoga svijeta i kaže što ima reći. Bilo bi dobro barem ponekad ga čuti. Dati mu priliku da se izrazi, da zaobiđe kineski zid ega i odsvira svoje. Toga nama treba u ogromnim količinama, ohrabriti se i čuti sebe same. Biti do te mjere lud da pričaš sam sa sobom. Uvrnuto? Što je luđe od svijeta u kojem živimo, od naših patetičnih života robova u prividu slobode zapadnjačke demokracije, te crkotine smrdljive…

Jadno je biti sisavac, a biti riba. Jadno je udove imati i atrofirati zbog gluposti. Nije srce (samo) mišić, sprava za tik-tak. Nisu muda ukras. Majko mila, kako smo sjebani, iskvareni i manipulirani stalno, u ovom prividu, realnosti lažne sigurnosti i priglupog kolektivnog konsenzusa oko spasa naših duša životinjskih. Tko se može mjeriti s genijalnošću ljudske životinje, te ovčice koja se rogovima kiti jer umišlja da je tako manje bezuba stoka…

Protekli blagdani bili su opet, kao i uvijek, prilika da se podsjetimo koliko smo jadan kolektiv dok u ime likova iz bajki svjedočimo božjem smislu za ironiju i humor i baš kao ribe u jatu žurimo što prije se uhvatiti u mrežu onih koji imaju da bi mogli imati još više. Pravila, sve što radimo unaprijed je definirano priglupim kodeksima i nedajbože da radiš po svome. Božićni blagdani fenomenalna su prilika za prigodne religijske teme i svaki put se iznova čovjek iznenadi koliko žustro raspravljaju o tome oni koji umišljaju da su s Bogom na ti, a (ne)znaju samo ono što su čuli od posrednika njihovih posrednika, tobože zemaljskih posrednika misterije s vrha. Pojma nemaju, nije ih briga što toga nisu svjesni. Ego je zajebana kategorija, a najveći je ego u onih koji su s Bogom na ti. Strašno je koliko je lako manipulirati ovim našim božjim ovčicama i pravo je čudo da nismo još luđi.

Svijet je patetičan, smrdi, a ljudi su ovce. Razlog više da češće razgovaramo sami sa sobom, zanemarimo loše informacije i pokvarene posrednike prema znanju i duhovnosti, te prevarante odvratne. Razlog više da se čovjek usudi impresionirati naizgled malim stvarima, onim sitnicama koje doživljavamo zdravo za gotovo, a jedini su smisao naše imaginarne prisutnosti u ovom svijetu, realitetu. U 2012. godini, tom fiktivnom prijelazu iz godine u godinu i tobože bliskoj nam tranziciji na neko novo funkcioniranje, želim biti sa sobom na ti, bez nepotrebnih materijalnih predmeta i s puno, jebeno puno ljubavi. I znaš kako me živo boli neka stvar što to nije općeprihvaćeni izbor u štali… Preživajte, ako morate, dišite zrak i želite nepotrebno. Ili izađite iz štale igrati se čovjeka. (Ante Pancirov)

Još jedan plastični Božić, još jedan period perverznog trošenja i najbolji alibi u godini za pretjerivanje u svakom obliku. Zapadni svijet slavi rođenje sina božjega još otkako su prije više od tisuću i pol godina neki ljudi konsenzusom odlučili da je 25. prosinac zbog svih onih drevnih značenja idealan datum za to. Iako službeni predstavnici toga Boga na ovoj planeti tvrde da znaju da se sin Božji rodio u jesen, a znanstvenici svijeta koji posve pogrešno računaju novi vijek po rođenju njegovome, tvrde da ne znaju je li se on uopće ikad rodio i postojao, milijardu i pol ljudi slavit će i na kraju ove 2011. godine njegovo rođenje. Ni teolozi niti znanstvenici ne znaju pouzdano kad se rodio Isus Krist i jako je malo pisanih dokaza o tom famoznom entitetu koji se prema kršćanskoj predaji rodio da bi otkupio grijehe svijeta. Pretpostavlja se da je Isus rođen u jesen, negdje oko 6. godine prije Krista (?), ali su rani kršćani u doba kad je ta nova religija smjenjivala religije rimskoga carstva odlučili da se 25. prosinca uvede kao dan njegova rođenja jer je taj datum već stoljećima u drevnim civilizacijama imao veliki značaj. Zimski solsticij i početak zime prema kalendaru koji koristi zapadna civilizacija općenito je, od rane povijesti bio doživljavan kao poseban dan u godini kada i Bogovi umiru da bi se ponovno rodili i poznato je više legendi, priča i mitova u kojima pretkršćanske religije slave svoje drevne «Božiće» na taj dan, a i običaj kićenja božićnog drvca preuzeli su rani kršćani od mainstream religija drevnih vremena.

Licemjerje i ludost preskupog bakalara

Danas zapadna civilizacija doživljava Božić kao najtopliji vjerski blagdan u kojem se slavi rođendan sina Božjega i veliča obitelj, ljubav i zajedništvo, sve to uz ogroman utjecaj apsolutno neprihvatljive komercijalizacije Božića što ozbiljno uzdrmava sam bit toga dana i koncepta modernih religija općenito. Ironija Božića dolazi do izražaja tjednima prije blagdana kada počinje perverzna potrošačka groznica jer i ona najgora sirotinja ne može podnijeti da nema za taj dan barem malo više nego običnim, gladnim danima u godini. Na Badnjak, kada se tradicionalno jede riba, na stol se iznosi neprihvatljivo skupi bakalar iako bi više smisla imalo kupiti neko jeftino meso, ali forma je po običaju nadvladala sadržaj, a običaji, rituali i tradicija nadjačali bit Božića. Iako kršćanska predaja slavi sina Božjega koji je rođen u izgnanstvu, kao izbjeglica i došao je na ovaj svijet kao nevina, gola beba, zapadnjačkom filmu u glavi više odgovara ovaj komercijalni oblik Božića kada imaju alibi za trošenje i trpanje svega u sebe u enormnim količinama. I nije to nekakav ekskluzivni hir kršćana jer tako je još od drevnih vremena i tek ljudi trebaju prevladati krive Drine, preispitati svoj pogled na Boga i promijeniti ovaj očito neprihvatljivi pogled na Boga i Božje. I to nije nikakva blasfemija niti bi se itko koga zadovoljava ova masovno prihvaćena verzija trebo ljutiti i osjećati ugroženim radi toga, osim onih, dakako, koji svake godine pa će tako i ove, fenomenalno profitiraju od Božića koji je uvjerljivo najpopularniji blagdan za sve farizeje i materijaliste ovoga (i onoga) svijeta. Božić, pa čak i ovako komercijaliziran i sveden na profit, uistinu ujedinjuje, često neprihvatljivo, apsolutno nekršćanski i protivno svemu što nam je ostalo u predaji od Isusa Krista, ali zato i jest omiljen upravo ovakvim ljudima kakvi mi kao civilizacija danas jesmo, cinični i licemjerni, umišljeni i opsjednuti vlastitim egom jer upravo mi jedini na svijetu imamo ekskluzivno pravo da vjerujemo da je naš Bog, pa makar bio i njegov sin, jedini istinski Bog i jedini pravi otkupitelj grijeha. Dok namećemo paket standarde i svoj način života zapadnjački i neumjereno, mi fino upakirano u najfinijim ukrasima ne poklanjamo, nego insistiramo, i na vlastitom Bogu, odnosno njegovom sinu jer i Bog u svojoj savršenosti mora imati ljudsku, obiteljsku personifikaciju.

Ljubav, a ne ionako poganskii ritual

Zapravo, uopće nije bitno je li Isus rođen u listopadu ili 25. prosinca i je li uopće rođen od djevice i bio poslan da otkupi grijehe ovoga svijeta, koliko je bitno sve ono što ni ovoga Božića neće učiniti milijuni uvjerenih da upravo oni imaju ekskluzivno pravo vjerovanja da su spoznali misterij Boga i, egu hvala, znaju da je baš tako i nikako drukčije. Tako sigurni, dok masovno troše na bezbroj nepotrebnih gluposti i trpaju u sebe gomile hrane, neće se sjetiti one ogromne većine koja ni ovoga Božića 2011. godine neće imati puno više nego uobičajenih, gladnih dana u godini. Lakše je i puno ugodnije, gledati s visine i biti zaštićen uvjerenjem pripadnosti konceptu jednostavnog otkupljenja grijeha, nego se prepustiti ljubavi i biti zahvalan na rođenju i mogućnosti življenja u ljubavi koja ne traži zauzvrat puno više od ljubavi same, bez prigodno okićenog luksuza i apsolutno nepotrebne materijalne dimenzije Božića. Bez obzira što smo ovce, vrlo egositične ovce, mogli bi slaviti Božić u slavu života i ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat. Malo je velikih pojedinaca, posebnih entiteta iz povijesti koji su prema predaji hodali ovim svijetom, a koji je više kompromitiran od Isusa Krista, pogotovo zato što su ga u toj mjeri omalovažili upravo njegovi sljedbenici. Bez obzira na tumačenja, povijesne nelogičnosti i nemogućnost istinskog shvaćanja božanske misterije i ovoj ljudskoj nesavršenosti uma i srca, Božić je idealna prilika za slavljenje bezuvjetne ljubavi i zahvalnosti na životu u kojem su svi ljudi djeca Božja i to djeca onoga Boga kojega ne zanima podložni odnos, klanjanje i kupovanje Njegove ljubavi. Božić je idealna prilika za dati, dati puno i ne tražiti baš ništa zauzvrat. Da, patetično je sve to, patetično da bi si čovjek najradije sam opalio pljusku koliko je sam sebi patetičan li to je ujedno i najbolji argument za odmak od biti Božića i jad u koji je opteretila sebe ova zapadnjačka civilizacija, baš kao i one prije nje koje su slavile rođenje svojih Bogova na isti dan. Onoga trenutka kad Božić prestane biti blagdanom onih koji slave tobože jedinog pravoga Boga i žele evangelizirati sve ostale, taj će dan biti na slavu Isusa Krista i prihvatljiv od Boga tko god i što god to bilo gledajući iz ove ljudske nesavršenosti uma. Kad Božić bude dan slave rođenja ljubavi na ovome svijetu, značit će to da je došlo neko novo, bolje vrijeme i da uistinu ima nade za sve na.

Sretan Božić želi vam web portal Skriveno koji usput slavi i svoj prvi rođendan. Dajte ovoga Božića malo ljubavi i srca nekome drugome, osim debelim dioničarima kojima ste osigurali luksuzno zimovanje nepotrebnim kupovanjem materijalnih nesavršenosti i osjetit ćete koliko ste sjedinjeni s Bogom i koliko uistinu svi jeste djeca Božja. Sve najbolje…

S Davidom Ickeom našao sam se u nedjelju popodne nakon njegovog subotnjeg megasessiona na Zagrebačkom Velesajmu, koji je trajao punih 11 sati. Ovaj istraživač svjetske zavjere drži predavanja po najvećim gradovima svijeta u kojima posjetiteljima nastoji predočiti široko objašnjenje svijeta u kojem živimo te upozoriti na daljnji tijek razvoja svjetskih događanja. U svojim je nakanama uporan već više od dvadeset godina, a tijekom njegova rada i uz više napisanih iscrpnih knjiga njegova su se predviđanja nekih od događaja pokazala točnima. David Icke u Zagrebu gostuje već treći puta u posljednje tri godine.

Treći ste puta u Hrvatskoj, neki ste dan spomenuli da je Vaše ime u cijelom svijetu najgooglanije upravo u Hrvatskoj. Gostujete u najvećim svjetskim gradovima kao što su New York, Los Angeles, Sidney, Amsterdam, London, među njima je i Zagreb, i to po treći puta u zadnje tri godine. Kako objašnjavate toliko zanimanje i simpatije za Vas i Vaš rad upravo u Hrvatskoj?

David Icke: Mislim da je jedan od glavnih razloga, za razliku od bilo koje druge zemlje u svijetu, uključujući i moju, to da su mi u Hrvatskoj omogućeni intervjui na mainstream televiziji (HTV, Hrvatska uživo, op.aut.). Kad sam prvi puta nastupio, mislim da je to bilo 2008. godine, Emil, organizator, mi je rekao: „Idemo na televiziju, dati intervju“. „Kako to mislite, na TV, dati intervju?“, pitao sam. „Ne, ne, to je državna TV stanica!“. Odgovorio sam: „Što?!“. Jednostavno se dogodilo, u programu vijesti čovjek mi je, s velikim poštovanjem, dao petnaestak minuta za iznošenje informacija, što inače ne bih dobio. Kad imate populaciju od 4,5 milijuna, za razliku od Amerike koja broji 300 milijuna stanovnika a u kojoj nemate pristup mainstream medijima, to je ono što s mog stajališta čini Hrvatsku jedinstvenim mjestom, imate priliku dobiti te informacije putem medija koje prati veliki broj ljudi. Također, mislim da stvari o kojima sam govorio prije, 2008. i 2009. godine, što možete naći na Youtube-u, govorio sam o planiranju nadolazećeg 3. svjetskog rata, uključujući Kinu, Rusiju i druge vezane zemlje. O NATO-u koji dolazi na Srednji Istok, da bi pokrenuo sukob između Izraela i određenih muslimanskih država. Sad vidimo kako se djelići uklapaju u cjelinu i to u poprilično odmaklom stadiju, to se upravo događa! Stvar koju sam naglašavao svaki puta kada sam bio u Hrvatskoj jeste: „Molim vas, molim vas, ne pridružujte se Europskoj Uniji!“ Jer to je kraj Hrvatske. Ako se pridružite Uniji, više nećete biti zemlja s ikakvim osjećajem nezavisnosti, postat ćete administrativna jedinica u birokratskoj paukovoj mreži. Velika Britanija više nije Britanija u kojoj sam se rodio, njome se vlada iz Bruxellesa. A ono što i sada čine, na manipulativan, hladno proračunat način tvore ekonomsku krizu u Europi, kako bi mogli ponuditi rješenje za istu, što već i čine: to jeste duboka integracija da bi se taj problem riješio. Integracija je uzrokovala problem! Kad imate nezavisne valute, u slučaju da jedna padne, utjecat će na drugu, ali ne na toliko katastrofalan način kao što je slučaj s jednom valutom – ona je poput virusa koji iznenada inficira čitavo tijelo EU. I stoga je centralizacija moći, ne samo centralizacija u pogledu banaka koje su navodno “prevelike da bi mogle propasti” stvorila problem, a što oni sada čine – govore da je rješenje za to još veća i dublja centralizacija moći. To je zapravo proračunata prijevara kako bi uveli ono što nastoje cijelo vrijeme, a to je globalna diktatura jednom svjetskom vojskom, svjetskom centralnom bankom i svjetskom valutom. I opet, evo nas, a o tome sam govorio u Hrvatskoj, u de facto situaciji da se događa upravo to! De facto svjetska vlada poznata je kao Međunarodna zajednica i G8 i ostalo, de facto svjetska vojska je ono što zovemo NATO, a to je ono o čemu govorim već dvadeset godina: plan je da svakom zemljom zapovijeda svjetska vlada, da financijama svake zemlje upravlja svjetska banka, a u svaku zemlju koja bi se željela oduprijeti impoziciji svjetske vlade, uskače svjetska vojska, kao i sada. Sada imamo de facto svjetsku vladu – G8 i Međunarodnu zajednicu – kako demoniziraju svaku zemlju ili osobu, kao npr. Siriju i Gadafija. I što sada? Šalju dečke tamo! Da srede cijelu zemlju, kao što su to naravno napravili u Libiji, a to je napravila svjetska vojska, NATO. Toliko smo blizu toga što oni žele – oni de facto imaju situaciju na licu mjesta koja se upravo događa, samo što još nije službena. Kao i s ostalim stvarima, ta svjetska vlada neće biti svjetska vlada za svijet, već za one koji upravljaju svjetskom vladom. Na primjer, kako možete imati situaciju tzv. slobodnih i otvorenih Ujedinjenih Naroda, kad postoje izvjesne zemlje koje su stalne članice UN Vijeća za sigurnost. Pa, tko daje Velikoj Britaniji pravo da bude stalna članica Vijeća za sigurnost, da diktira napredovanje ove proklete invazije? Kako to možete činiti? To je smiješno! Stvar je u tome, da je ova klika do vrlo visokog stupnja, ne posve, niti poput toga, ali u veoma velikom opsegu, ustvari smještena u Londonu. Dakle, to je tajno društvo uselilo Veliku Britaniju prije mnogo vremena, a kao rezultat toga smo imali Britansko carstvo. To nije bilo carstvo britanskoga naroda, već carstvo tog tajnog društva smještenog u Britaniji, a sada zbog iste, aktualne situacije, ta Britanija ima suludo pravo da bude u Vijeću sigurnosti. Mislim, što se događa? 60 milijuna ljudi! Britanija ima 60 milijuna ljudi! Duge zemlje imaju daleko više stanovnika, zbog čega je Britanija u Vijeću sigurnosti? Zbog tajnog društva, u velikom razmjeru, a tu je očito i Amerika kao velika zemlja tajnog društva i ima trajno mjesto.

Izgleda da to tajno društvo ništa ne ometa, imaju svoj scenarij, i svi možemo pred svojim očima promatrati taj teatar. Te su promjene brze i postaju sve brže, ljudi uopće ne stignu pratiti promjene, jer se događaju tako brzo.

David Icke: To je veoma dobro pitanje, i sam sam to primijetio, na mom se website-u svakodnevno objavljuju aktualne vijesti o ovome što se događa u svijetu, i ja ih svakodnevno prolazim, sam ih mnoge šaljem u objavu, i dok putujem, imam ljude koji ih objavljuju za mene, to je velik posao. I kako ih svakodnevno prolazim, čak i ja, nakon toliko godina, pomislim – kvragu, ide tako brzo, zar ne? To je zbog jednostavnog razloga, svaki puta kad centralizirate moć, prebacujete sve više moći od većine k manjini, ali isto tako čim više moći imate u centru, centralizacija je sve brža, i zbog toga se sve odvija sve brže i brže. Pri određenim točkama, Rubikonima, odjednom možete moć centralizirati brzinom svjetlosti, a jedna od njih u EU je Lisabonski sporazum, koji je u osnovi brzo izbrisao malu količinu kontrole i ravnoteže nad moći izvršne vlasti u Bruxellesu koja je čak i tada bila mala. A ono što se događa sada, dok mi razgovaramo, jeste kombinacija Merkelove i Sarkozyja koji taj sporazum sada žele mijenjati, ne bi li dozvolili stvari koje čak ni taj sporazum nije i ne dozvoljava! To je ta duboka integracija o kojoj pričaju. Dakle, u Europskoj Uniji nas vode do točke u kojoj način na koji se moć centralizirana neće razlikovati od načina na koji je bila centralizirana u bivšem SSSR-u. Postoje disidenti, ne samo sada, već ranije tijekom procesa, koji su dolazili na zapad iz bivšeg SSSR-a i govorili kako EU nije ništa više od SSSR-a, a briselsko povjerenstvo nije ništa drugo do Politbiro. I što su učinili, vidite, imaju Europski parlament u Strassbourgu, što je samo izgovor da bi EU zvali demokratskom. Ustvari Europski parlament nema moć, kako god mu bilo ime – kad pogledate snimke na kojima se pojavljuje Manuel Barosso i onaj komični čovjek Van Rumpoy – arogancija s kojom se ophode prema izabranim ljudima je izvanredna! Jednostavno je potpuno otresita! I to je zapravo odnos između neizabranih tamnih odijela i takozvano izabranog parlamenta. Oni tamo moraju biti, jer kad ih ne bi bilo, ljudi bi shvatili da to nije demokratska institucija, a k vragu, shvati će to ubrzo ionako, zbog snažne centralizacije moći koju sad zahtijevaju.

Koristite jedan termin, „totalitarističko šuljanje“. Gdje je granica kada to šuljanje prestaje biti šuljanjem? Jesmo li došli do toga?

David Icke: Da, šuljanje postaje sprint. Apsolutno, imate totalitarističko šuljanje o kojem sam govorio jučer. Idete koliko god možete daleko, čim brže, ali bez da idete tako daleko i tako brzo da namamite previše ljudi u to. To je ono što su radili. Ali, tada dolazi do točke kad ste akumulirali toliko mnogo moći u centru, da počinjete osjećati da ste prekoračili liniju gdje vas se može zaustaviti. I tada – to više nije šuljanje – to je sprint do cilja! Znate, oni pokreću događaje tako brzo, naročito u Europi, jer su potpuno svjesni toga da se čovječanstvo počinje buditi prema toliko mnogo stvari prema kojima su donedavno bili uspavani. Ono što pokušavaju učiniti, jeste uspostaviti tolike policijske države, strukture, kao i supresije i cenzure (najmanje na internetu); oni mogu biti u, kako oni to doživljavaju, neosvojivoj poziciji prije nego dođe do buđenja, budući je tu točka kad će masa moći djelovati na njih, oni grade obrambeni sustav! Sav taj nadzor, sve te kamere, sve te baze podataka, one nisu za obične ljude, za one koji znaju da s njima neće biti problema u svakom slučaju, to sve je za ljude kojima je dosta, koji shvaćaju što se događa. Znate, u knjizi „1984.“ Georgea Orwella, koja je napisana iz poznavanja plana, a ne iz čiste mašte – policijska država, big brother, nisu bili namijenjeni čovječanstvu općenito, već za ljude koji su se budili, njihov je nadzor tražio ljude koji su se počinjali buditi, oni su bili meta, nitko drugi. To je poput ovoga: kad ljudi dostignu razinu da to uspijevaju prozrijeti, ideja je da oni tada nikuda ne mogu otići, a da ne budu pod nekom vrstom nadzora, budući sistem zna gdje su i što rade cijelo vrijeme. I tada, kažu u svojim spisima, poanta priče tek dolazi. Ne mislim da smo daleko od toga, neki kažu da smo već tu, na točci kad će ljudi jednostavno nestajati!

Kao u SSSR-u…

David Icke: Da, upravo tako. Prošli tjedan imali smo situaciju u Americi da je uveden zakon koji dozvoljava američkoj vojsci da uhiti bez optužbe ili suđenja, bilo koga, bilo gdje u svijetu, uključujući američko domaće tlo, kako to nazivaju, i da ga drže na neodređeno vrijeme bez optužbe ili suđenja. I tako se uvodi struktura koja omogućuje ono o čemu govorimo. U Americi postoji takav akt koji brani vojsci unutarnje prisilno nametanje zakona, ali, oh, koga briga za to! Sad vidimo širom svijeta, da oni osjećaju kako su tako nedodirljivi i moćni, da mogu jednostavno osmisliti zakon kako im se svidi! I prihvatiti taj zakon ili ga ne prihvatiti, po vlastitom nahođenju. I ponekad se pitamo, mislim – dolazi do masovnog buđenja, ne pričam o tome, zaista dolazi. Kad sam bio na mjesto koje se zove Golden Coast u Australiji, koje čak nije niti grad, i pojavi se dvije tisuće ljudi, znate da se nešto događa. Ali, gledam u one koji su još u tvrdom snu, i pitam se koliko se toga još treba dogoditi pred njihovim očima prije nego shvate da se nešto događa. A zbog toga jer mediji igraju jednu od zaista glavnih uloga u svemu tome. Imamo mainstream medije, ali ukoliko bi oni bili na ikakav način povezani s definicijom novinarstva, ništa odo ovog ne bi funkcioniralo, ništa. Jer bi vlade morale davati izjave, davali bi nam lažna objašnjenja za terorističke napade, a pravi bi novinari to istraživali. Tako da, kad imate situaciju gdje je službena priča o 9.11. toliko, do same krajnosti suluda i smiješna, raširena posvuda, i kad pogledate bilo koje novine, televiziju ili radijsku stanicu – bilo gdje u svijetu – kad govore o 9.11. pričaju samo službenu priču. Tu je ta suluda ideja da su upucali Bin Ladena u Pakistanu. Usput, vod marinaca, za koju se smatra da su to ‘učinili’ – velik broj njih je poginuo ubrzo nakon tog,a nakon što im je oboren helikopter. Znate li što? Američka vojska nikada, osim ukoliko su na to prisiljeni, ne priznaje da je bilo kojaod njihovih borbenih letjelica – avion, helikopter – oboren. Uvijek kažu da je stvar u prijateljskoj vatri ili u mehaničkom kvaru. Izašli su s pričom da je helikopter marinaca oboren od strane talibana, to inače nikad ne bi priznali! To su učinili da bi pružili priču za prikrivanje. Osama Bin Laden nije ustrijeljen, umro je 2001. od Marfanovog sindroma, po glavnom insideru. Grupa marinaca, koja ga je navodno ustrijelila, vrlo dobro je znala da oni to nisu učinili i stoga su bili opasni da to ne izađe u javnost. Tako se to radi, ti su ljudi potpuno nemilosrdni. Nitko nije nezamjenjiv, svi su potrošni, zbog cilja prema kojemu ti bolesni ljudi guraju svijet. Pogledajte priču Bin Ladena, kako su ga ustrijelili, a kada pitate gdje je tijelo, odgovaraju: „Ne, sahranili smo ga u moru prema muslimanskim običajima, a sahranili smo ga prije nego smo vam rekli da je ubijen“. Onda kažete: „OK, pokažite nam fotografiju tijela.“ i dobijete odgovor: „Ne, nećemo pokazati sliku“. A to je zbog toga što ih nemate! Onda imamo klasičnu fotografiju Obame, Clintonove i ostalih, koji kao napeto gledaju navodnu snimku za koju nam je rečeno da je snimak uživo, i nakon nekoliko dana su morali priznati da nije bilo snimka pucnjeve uživo, znate li zašto? Zato jer pucnjave nije niti bilo! Pa, što su Obama i Clintonova gledali?! Bila je to očito namještena fotografija! Što želim reći , jeste da ako tražite ikakav izvještaj od bilo koje mainstream TV ili radio kuće, dat će vam službenu priču kako je Bin Laden upucan u Pakistanu! Kad se radi o toj razini neistraživanja, nenovinarstva o tako važnim stvarima kao što je 9.11. i o tome što se dogodilo Bin Ladenu, vidite te tapete laži i ponavljanja službenih priča bez istraživanja, a što je slučaj u svakoj zemlji, dan za danom. Kad su nam rekli za oružje za masovno uništenje u Iraku, kako bi mogli osvojiti i poklati skoro milijun ljudi. Jednostavno su lagali kako bi mogli osvojiti zemlju, to je jednostavno apsurdno! Kako sam jučer rekao, određen broj ljudi s ovog područja će znati o kome govorim, o bivšem NATO-vom zapovjedniku Wesleyu Clarku, koji je u intervjuu 2007. rekao da mu je u danima oko 9.11.2001. rečeno da će se napasti Irak. Deset dana nakon toga došao je istom službeniku i pitao ga što je s invazijom na Irak, na što mu je ovaj odgovorio: „ Sad je mnogo gore, upravo sam dobio dopis iz Ministarstva obrane, napad će podrazumijevati još sedam zemalja“. I imenovao ih je: Libija, Iran, Somalija, koja je sad pod napadima dronova od strane Amerikanaca. I stoga, ono što se sada događa u svijetu jeste drečavo očito, nije slučajno, oni slijede scenarij. A ja zaključujem da novinarstvo širom svijeta u mainstream medijima koji imaju velik pristup ljudima, ima načina da to učini! Zašto to ne učine? Zato, jer mainstream novinarstvo ne postoji radi toga, nije tu da nam kaže što se događa u svijetu, tu je zato da nam pruži verziju onog što se događa, što nam pomaže da vidimo svijet na način koji nas dovodi do toga da reagiramo na određeni način, da omogućimo planu da se razvije. Drastično očito, mislim, i tako jednostavno – ljudi misle da je svijet kompleksan, a zapravo nam se samo čini da je kompleksan u načinu na koji nam je prikazan, a način na koji je ustvari strukturiran i na koji je pogonjen iza scene, jest veoma jednostavan. Jer, da nije jednostavan – ne bi funkcionirao.

S druge strane imamo kaos, koji je višerazinski. Mnogo ljudi je hipnotizirano i ne žele vidjeti ništa, a s druge strane postoji buđenje, i ta je razina prisutna u SAD-u s Occupy prosvjedima, Londonu… Postoji li distinkcija između pravog buđenja ljudi i proizvodnje i brendiranja tih prosvjeda. U kojem su omjeru ti prosvjedi stvoreni od elite?

David Icke: Da, to je veoma dobro pitanje, pisao sam o tome članak prije nekoliko tjedana. Vidite, koristimo izraz „buđenje“ a to nije buđenje, jer to će biti buđenje iz transa u ovoj programiranoj verziji stvarnosti u kojoj svi živimo. Buđenje je uvelike preširoka definicija, jer postoji buđenje spram toga kako se to odigrava, u detalje, i postoji buđenje na način: „Ovo je robovski sustav, ne želim to više!“. Postoji ogromna razlika između toga – postoji razlika od buđenja u tvom privatnom domu spram ovoga što se ustvari događa u svijetu, od toga da izađeš vani i da se uključiš i pokušaš nešto napraviti u vezi toga. U najširem značenju riječi buđenje znači da svijet nije onakav kakav smo mislili da jeste. A buđenje koje dovodi do stvari koje djeluju na to što se događa – od toga smo još jako, jako daleko. Za mene, odgovori leže u tome da otklonimo svoj prešutni pristanak prema tome. Kada pogledate sustav, on može funkcionirati samo uz prešutni pristanak ciljane populacije. Prosvjedovanje je u redu, ali moram djelovati na način na koji sustav funkcionira. Jedan od velikih Rubikona koji moraju biti prijeđeni, jeste da ljudi koji su unutar sustava, koji su pijuni sustava, uključujući ljude poput policije, prestanu provoditi blatantno porobljivane ljudi. Bilo je u Americi slučajeva slanja policije da rastjera prosvjednike, i policija je odbila! Rekli su: „Ne, za to nema opravdanja, za time nema potrebe, oni nisu problem.“ Tako, to je to što trebamo, trebamo doći do tih situacija, trebamo te ljude u uniformama i na administrativnim položajima u vladama da shvate da grade zatvore za svoje obitelji, svoju djecu i svoje unuke!

Primjerice, preko posrednika me kontaktirao jedan insider, rekavši da za nekoliko godina ide u mirovinu, i rekao bi mi sve kad ode u mirovinu, jer je nekoliko dana prije toga promatrao svoje unuče kako umire, i pomislio, kakav je to svijet u kojem bi živio? Ako se to dogodi. Otad me nije kontaktirao. Nije važno što ćeš biti umirovljen tek za dvije godine, trebaš objaviti sada sve što znaš, ako je to važno da shvatimo što se događa. To je ostvarenje koje trebamo, da piramida strukturirane kontrole implodira unutar sebe, jer, opet, ako pogledate piramidu, moć piramide je u njenoj bazi, koja drži onaj vrh. A baza piramide su ljudi koji imaju obitelji, koji će zaprepašćujuće i užasavajuće biti pod utjecajem te strukture ako joj se dozvoli put kojim ona želi ići. Tada će ljudi morati pogledati svojoj djeci i unucima u oči i pokušati se opravdati njima, da su svaki dan imali udio u svemu tome. Dugo vremena je postojala točka do koje su takvi ljudi imali izgovor da nisu znali što se događa, „nismo znali što radimo“; a sada više nema izgovora, jer u opticaju je dovoljno informacija. Da potpuno raščistimo, postoji cijela lista tema, možemo debatirati o detaljima, temama koje su prokleto drastične, eklatantne, tako da sad više nema izgovora. Također, u vezi prosvjeda – moramo prestati prosvjedovati van kostura sistema, spram „danas jesi – sutra nisi“ političara, ne, prestanimo s tim! Moramo identificirati inženjere, ljude koji djeluju u sjenama, Kissingere, Georgeve Sorose, Zbigniewe, Brezinskije… nije teško naći te ljude, a, naravno, postoje i hrvatske verzije njih. Nije teško naći gdje se ti ljudi pojavljuju u javnosti. Moramo se pojavljivati u velikom broju, i gdjegod ti ljudi išli, moraju se suočiti s time. Na miroljubiv način, ali u smislu da mi to nećemo trpiti. Djelovati na njihove živote, jer oni nemaju problema s naftaškim političarima protiv kojih se prosvjeduje, njima je svejedno. A George Soros, taj užasavajuć čovjek, ne rabim tu riječ veoma često, jer se prečesto upotrebljava, taj zao čovjek koji je odgovoran za toliko smrti i uništenja u svijetu, da ne spominjem njegove manipulacije financijskom situacijom, što je izazvalo kaos u nekima od najsiromašnijih zemalja na svijetu, taj čovjek ne bi smio napuštati svoj dom bez da ga se proziva od mjesta do mjesta, putem kojim ide. Trebali bi proganjati i proganjati tog tipa i razotkriti ga.

Postoji čovjek u Americi, Luke Rudkowski. Upoznao sam ga, veoma predan, mlad momak, baš čovjek kakvog trebamo. On se specijalizirao za razbucavanje javnih događaja, govora i sličnog, u kojem ti likovi sudjeluju. Ima kameru, i ispituje ih, budući to ne želi nitko do mainstream medija, zaista ga trebate vidjeti! Te moćne ljude, kad im taj čovjek koji ima kameru postavlja pitanja koja im nikad prije nisu bila postavljena. S malim dečkom u kratkim hlačama – nemaju pojma što bi. Učinio je to Blairu, Jacku Rotchildu, Larryju Silversteinu – koji je do grla u priči oko 9.11. On je jedan od dvojice, koji su uzeli u zakup WTC u ljeto 2001. On je ugovorio enormno uvećanu policu osiguranja za slučaj terorističkog napada, jer je znao da će se dogoditi. Najmanja je činjenica da je Larry Silverstein sa svojom obitelji doručkovao u restoranu na vrhu Blizanaca doslovno svako jutro, izuzev 9.11.2001. i, prema riječima jednog od njegovih tjelohranitelja, koji je imao suosjećanja spram onog što je učinjeno, Silverstein je zaprimio poziv toga dana u autu. Dakle, čak i ljudi poput njega, koji znaju toliko mnogo, budu izuzeti od detalja. To je tako žestoko učinjeno: bili su u autu na putu na doručak u WTC, kad je primio poziv da ne ide tamo. Nakon poziva je frenetično zvao svoju obitelj da ih zaustavi. Kasnije, nakon napada, na pitanje kako baš taj dan nije bio na doručku, izjavio je da je kasnije naručen na pregled kod dermatologa! Kako to volim, kako to volim! A ono što Luke radi, odlazi na mjesta gdje se oni pojavljuju u javnosti i stjera ih u rupu sa svojim pitanjima! Ima jedan snimka koju mi je pokazao prije nekoliko tjedana kad sam bio u New Yorku, nije još na mreži, na kojoj Kissinger drži govor. Kad se Luke pojavio na pozornici, čineći se pritom kao običan novinar i počeo mu postavljati pitanja, Kissinger nije imao kuda otići! Bježi od momka u kratkim hlačama – izišao je vani, u svoj auto s vozačem, a iza njega je, na filmski način, Luke je pozvao taksi i viknuo vozaču: „Prati taj auto!“. I pratio ga je do mjesta gdje je Kissinger stao, a kad je ovaj izišao iz auta, ugledao Lukea, rekao mu je: „Pa upravo sam Vas ostavio iza!“. To je duh koji trebamo, ali ne samo jednu osobu, trebamo značajan broj ljudi, cijelo vrijeme, da proganjaju ) te ljude, ne samo da ih proganjaju, već da, koristeći kamere rasvjetljavaju činjenicu da su ti ljudi projektanti sustava. Vidite, oni nisu navikli na to, navikli su da su ljudi potpuno zastrašeni njima i da ih radi toga puštaju na miru. Ne bi trebali biti zastrašeni tim jadnim ljudima, trebamo ih pogledati u oči, to je ono što trebamo. Mi možemo rasvijetliti političare koji su samo marionete, ali nakon njih će doći druge. Mi moramo doći do te sile, izvora koji kontrolira stranke, koja god da pobijedi u državi. Ta sila uvijek kontrolira sve iz sjene, to je ono što trebamo identificirati. Istaknuti stupovi obitelji Rotchild i Rockefeller ne bi trebali moći napustiti svoj dom bez da budu izazvani. Bilo kuda krenuli – to je ono što trebamo napraviti. Oni na to nisu navikli, ne mogu se nositi s time!

Možete li pojasniti svoje viđenje vrha piramide i okultne pozadine?

David Icke: Pojednostavljeno govoreći, da ne ulazim u detalje, jer bez mnogo objašnjavanja: ne možemo objasniti bizarno u osnovi, postoji razlog zašto se određene krvne loze u znanoj povijesti doživljavaju kao drugačije od ostatka populacije, to je ono što zovemo kraljevske krvne loze. Što je to? Toliko je stvari koje su dio života, koje su tu, ali ih ne primjećujemo. Što su te aristokratske krvne loze? Zbog čega se nazivaju aristokratskim i kraljevskim? Što se želi reći – time da su različiti od ostatka populacije? To je stoga što oni jesu različiti, oni su genetski različiti. To sam objasnio u jednoj od svojih knjiga, to je tako važan ključ za razumijevanje svijeta i zašto ta klika čini ono što čini, i ima politiku nanošenja takvog užasa cjelokupnoj populaciji. To je zbog toga jer im je iz njihovog genetskog sustava osobnosti izbrisana mogućnost suosjećanja s posljedicama njihovih djela na druge. Kako netko može zlostavljati dijete nasilno i seksualno, ako posjeduje ikakav trag empatije? Kako netko može bombardirati Sirtu i Tripoli znajući za užasne posljedice po civile ako ima jedan gram empatije? Ovo je ključan faktor koji razlikuje te krvne loze od većine ostatka čovječanstva. A to znači da nemaju sigurnosni mehanizam ljudskog ponašanja koji omogućava da se stavite u položaj onoga koga zlostavljate. Ukoliko nema emocionalne svijesti o posljedicama bilo kojeg čina, onda više nema granica.

To godinama govorim ljudima – ne procjenjujte te ljude po onome što biste vi napravili, jer niste isti. Kao rezultat toga tu su 9.11., invazija na Irak, štogod, bez emocionalnih posljedica! U svojoj novoj knjizi koja izlazi u siječnju, definiram zlo kao krajnju razinu ignorancije. Ii se ljudi smiju… jeste li vidjeli video isječak Hillary Clinton kad je saznala da je Gadafi ubijen? Sjedi i smije se – „Došli smo, vidjeli smo, umro je!“ Ta bešćutnost. Ta razina bešćutnosti jezanemariva kad se usporedi s bešćutnosti koju imaju u privatnosti. Kako možete, s funkcijom empatije, hladno slomiti ekonomiju Europe – sa svim strašnim posljedicama, kao što su izgubljeni domovi, životi, oskudica – i znati da će se to desiti. Ti su ljudi onkraj bolesti – tako možemo shvatiti s čim imamo posla. Tada možemo shvatiti da će oni učiniti što je neophodno. Da privedu svoj plan. Nemaju granica, uopće ih nemaju. Jedini zločin koji si međusobno mogu priznati jest to da budu razotkriveni, da se za njih sazna. Sve ostalo prolazi.

Za običnog čovjeka je veoma teško razumjeti koncentracijske logore u 2. svjetskom ratu, a mnogi govore da nam je sada 3. svjetski rat pred vratima. Koja bi bila svrha svrha 3. svjetskog rata i što bi trebalo uslijediti nakon što završi?

David Icke: Brojne su namjere, ovisi samo koliko duboko želite ići. Ideja da imamo tri svjetska rata jest ta da se svjetsko društvo transformira iz onog što je bilo prije prvog svjetskog rata u centraliziranu diktaturu. Prije svega, ne možete imati diktaturu svjetske vlade kad imate supersile, koje bi vam mogle financijski i vojno reći ne. Zbog toga se Amerika sustavno financijski uništava. Kad su zadnjih par dana objavili da su otkrili da je iz federalnih rezervi izvučeno 7 trilijuna dolara kao novac za saniranje američkog bankovnog sistema, ljudi su pomislili: „O, moj Bože, to je strašno, to je apsurdno, oni su ludi!“. Pa, ludi su, jer ih nije briga za Ameriku, njihova je ideja da unište američku ekonomiju – otisnete 7 trilijuna dolara i izbacite ih van. Stoga, kad ste upoznati s planom – mislim, ti ljudi jesu ludi i to što čine je bolesno – ali, oni vole kad ljudi misle da je nešto učinjeno radi birokratske nesposobnosti, jer to prikriva činjenicu da je nešto učinjeno proračunato. Trilijuni dolara godišnje ulupani u vojsku, dok je Amerika na ulicama. Ali to nije američka vojska, nego vojska tajnog društva koju plaća američki narod.

Usto izvozite proizvodnju i mnogo drugih poslova u ogromnoj količini u Kinu i Daleki istok, i odete u Kinu i pitate za pozajmicu da prikrijete činjenicu da se američka ekonomija ne pokriva, jer su svi proizvodni poslovi prebačeni negdje drugdje. I ponovno, kad sagledate sve to, vidite da je to suludo – ukoliko mislite da je američka vlada ta koja služi američkome narodu, ali kad shvatite da služi planu tajnog društva da uništi Ameriku financijski i vojno, tada savršeno, dovraga, ima smisla. Stoga, uvesti Ameriku u rat, jer to bi, naravno, bila dominantna sila unutar NATO-a u konfliktu – u rat sa supermoćnim ili srednje supermoćnim silama kao što su Rusija i Kina, doveli bi do toga da se te sile međusobno unište. Spomenuli ste malo ranije veoma točno – sve su ove stvari samo šibice za potpalu – ekonomska katastrofa, rat, sve to. To se čini jer oni žele pogoditi ljudsku populaciju s toliko traumatičnih događaja tako da postanemo otvoreni svakoj sugestiji – to je kontrola uma zasnovana na traumi. Kad se ljudi podvrgavaju takvoj kontroli, dovedu se u stanje potpuno mentalne, fizičke i emocionalne iscrpljenosti, jer dobro znaju da je netko u takvom stanju izuzetno sugestibilan. Oni u koracima žele iscrpiti veći dio ljudske populacije tako da postanu sugestibilni. Žele u stanju nakon rata ponuditi novu strukturu – bit će to struktura njihove nove globalne kontrole. Reći će, trebamo jednu svjetsku vojsku, jer tada neće biti rata, ali – tu postoji drugi plan, s dubljim objašnjenjem za koje bi trebalo mnogo više. Zasigurno postoji plan da se promijeni atmosfera planete, na način da se ozračuje do zamašnih razina. Jeste li znali, da su američki znanstvenici izazvali nuklearnu eksploziju u radijacijskom pojasu Van Allen. Jedna je osoba rekla da samo to, u financijskom smislu, košta trilijune dolara. Ta je eksplozija uzrokovala toliko ogromne količine radijacije u Van Allen pojasu da, kad avioni prolaze kroz taj pojas, motori moraju raditi raditi s dodatnom snagom radi toga što je pojas toliko prorijeđen. I , koliko ljudi zna da je došlo do eksplozije u Van Allan pojasu? Oni su nadaleko uvećali obim radijacije u tom pojasu, i stvorili nove Van Allan pojase. Već desetljećima oni idu za time da povećaju količinu radijacije na Zemlji. Namjerno su učinili to u Fukushimi, što je imalo fantastičan utjecaj na radijaciju u atmosferi. A, za vrijeme hladnog rata – jedna od stvari koja je proizvela hladni rat jeste masovno povećanje nuklearnog naoružanja. Imamo Izrael, koji za svoju veličinu ima ogromnu količinu nuklearnog oružja. Pa Kinu, koja je nuklearna sila, naravno. I ovaj treći svjetski rat, ukoliko dopustimo da se dogodi, bit će nuklearan. Oni će enormno povećati radijaciju na planetu – jer ako idemo zaista mnogo dublje u sve to – jedan od razloga zbog kojeg ti entiteti ne mogu djelovati u našem svijetu koji možemo vidjeti, jeste što im atmosfera ne odgovara. Žele ju učiniti prikladnijom za sebe. To uključuje masovno ozračivanje atmosfere. Usto, što stoji u njihovim spisima, žele reducirati ljudsku populaciju na najviše milijardu ljudi. Znaju, da će kad uvelike ozrače atmosferu mnogo ljudi jednostavno umrijeti od radijacije. Ali znaju da će značajan broj ljudi mutirati da bi bio u stanju to preživjeti, a to su krvne linije koje oni žele zadržati tako da bi im ovi mogli služiti kao robovi u ozračenoj atmosferi koja im omogućava da se manifestiraju i otvoreno žive. Ali do vremena kad se to dogodi, žele strogo strukturirano mjesto kontrole gdje, tko god da se rodi, nema ideju da oni postoje. Tako da će im nuklearni rat služiti u točno određenu namjenu. Znate, upoznao sam jednu gospođu u Britaniji devedesetih godina, zove se dr. Kitty Little, radila je za vladinu agenciju za nuklearno naoružanje kao stručnjak za nuklearno oružje, i 1993. godine mi je rekla da su Rotschildi željeli preoteti nuklearnu industriju. Pogledajte Fukushimu, ta smiješna mjesta gdje su smještali nuklearna postrojenja, kao u Americi u područjima tektonskih rasjeda… Postoje dva izvještaja, jedan je američki, mislim od AP-a, o iznimno propadajućem stanju nuklearnih postrojenja u Americi, koja usto razotkrivaju razne regulative uvedene od strane države o tim postrojenjima. S jedne strane, te stvari izgledaju suludo, ali budući im je u cilju ozračivanje atmosfere, bit ću iznenađen ako se još jedan nuklearni incident ne pojavi. Sad kad sam bio u Australiji, upravo su objavili da imaju ogromnu količinu radijacije, s kojom je izvjesno da nema pomoći, a koju ne mogu objasniti (smije se). Pogledajte Fukushimu – s Japanom je gotovo, gotovo. Kad ste toliko blizu izloženi stalnom izvoru izvanredne razine radijacije, sve do danas, nemate šanse. Japan je gotov. Namjerno. Jer, imaju tu HAARP tehnologiju na Aljasci, i srodne tehnologije po svijetu, koje mogu utjecati na micanje zemlje, posebice na ranjivim područjima. Izbacivanjem fokusiranih, nevjerojatno snažnih radiovalova do ionosfere i onda nazad usmjerenih na zemlju – tako da se tu radi o klimatskim ratovima. HAARP može uzrokovati ekstremne vremenske neprilike, a ljudi kažu: ma ne, čekajte – potpisani su međunarodni klimatski sporazumi o tome da se ne manipulira klimom! Ako postoje sporazumi da se to ne radi, to znači da za to postoji mogućnost! Uzmimo za primjer filmove o Jamesu Bondu, s moćnim luđacima s tehnologijom ne nekom vražjem otoku – koji ucjenjuju svijet – eto, imamo ljude koji drže cijele zemlje u šaci i kažu: „Dovraga, učinite što vam kažemo ili ćete imati prokleti masivni zemljotres!“. Ili ćemo vam uništiti zemlju klimatskim ekstremima. Naravno, da to učinite, trebaju primjer kojim će pokazati što mogu, a s Fukushimom imaju primjer. Jer ljudi koji trebaju za to znati, znaju da je Fukushima namjerno ciljana. Želite li nam reći ne? Pogledajte Fukushimu. To se događa kad pogledate povijest 2. sv. rata, nije bilo potrebe da se baci atomska bomba na Hiroshimu i Nagasaki, jer već je bilo gotovo. Car se već bio složio s uvjetima predaje, koji su ostali isti i nakon što su bombe bačene. Sad su dovršili fazu plana koja se odnosila na 2. sv. rat. Sad želite ući u hladni rat. Zastrašili su ljude nuklearnim ratom, zato su ih bacili. Sve je to sustavno. Bi li ljudi bili zaplašeni nuklearnim ratom da im niste pokazali kako on izgleda? Ludo. Ali to se tako radi, sve je manipulirano. U svojoj sam knjizi napisao da je to sve zamišljeno toliko daleko unaprijed, da kad su gradili Blizance, znali su kako će završiti. Pogodite tko je dogovorio njihovu gradnju – David Rockefeller. 1986. godine, mislim, Herald Tribune international platio je za ogroman prikaz plamena koji drži Kip slobode, smješten povrh crnog pentagrama koji je iznad tunela u Parizu, skoro točno iznad mjesta gdje je poginula princeza Diana. I to je mjesto gdje ljudi sad iskazuju počast. To što su tada napravili – najavili su da će Diani odati počast u Parizu. Pazite, njujorški Herald Tribune je u vlasništvu obitelji tajnih društava! To ukazuje na to koliko je to sve detaljno osmišljeno. To je bilo 1986. godine, oni su znali čemu će to služiti. Znali su! Znali su da će je ubiti, ona je rođena da umre. Njen je otac bio sotonist, a ona je rođena na kraljevskom posjedu, igrala se s djecom kraljevske obitelji. Nazvali su je Diana, naravno po drevnoj božici Diani. Ona je bila samo žrtva. Ali usto su željeli i genetiku, donijela je Williama na svijet. Godinama prije upoznao sam ženu u Kanadi koja je radila s ljudima koji su sastavljali sporazum između Kanade i Amerike, a koji je bio preteča sporazuma o sjevernoameričkoj slobodnoj razmjeni. I, prije svega je rekla da su je nazvali da usred noći dođe u ured pomoći u uništavanju dokumenata koji su uključivali klauzule u ugovoru koji su bili povoljni za Ameriku a nepovoljni za Kanadu. Tako, tijekom jednog od tih jutara, vidjela je bioritamske tablice koje su prikazivale kad će tko u Kanadi biti na vlasti.. Sve je to bilo prokleto točno, to je ludo!

Kako nam vrijeme ističe trebali bi intervju privesti kraju. Jedno pitanje koje nije neposredno vezano za Vaš rad: zanima me Vaš stav o permakulturnom pokretu, koji je sve širi u svijetu, a u Hrvatskoj je zadnjih nekoliko godina uzeo maha. Posebno iz razloga što permakultura pruža određenu nezavisnost manjim zajednicama i svojim svjetonazorom se potpuno razlikuje od aktualnog sistema?

David Icke: Mislim da je bilo što, što ljudima pruža nezavisan izvor hrane odlična stvar, ali isto tako da bilo tko, tko to primjenjuje mora biti svjestan da to neće moći raditi duže vrijeme, jer plan je, kao što sam jučer rekao, da se nametne svjetsko ministarstvo za hranu, koje bi kontroliralo cijeli lanac hrane, diktirao što će biti u hrani itd. Hrana će biti puna droga, što je dio procesa da vas se učini podložnima i robom. Svejedno kuda idem po svijetu, viđam ljude kako pokreću mala imanja, ta je pojava u porastu i u Americi, gdje su ljudi, koji uzgajaju hranu u svojim vlastitim vrtovima, podložni raznim regulacijama i suzbijanju toga. Kad sam bio u Australiji, mali farmeri su se žalili da im je skoro nemoguće nastaviti s poslom. To je prije svega zato jer žele udružiti Veliku hranu i Veliki biotec, da bi dominirali lancem proizvodnje hrane. Čak i Monsanto, koji je iluminatski do prokletog nožnog palca, i odgovoran za GMO hranu, samo je odskočna daska za svjetsko ministarstvo hrane. Tako da sve što to tajno društvo ne želi, a ne žele uzgajanje vlastite hrane, jeste dobra stvar. Sve što oni ne žele, jeste dobro za čovječanstvo. Znate, 1969. godine, čovjek koji se zvao dr. Richard Day, koji je bioinsider Rockefellera, bio je glava planiranog roditeljstva, što je proizišlo iz Rockefellevog eugeničkog pokreta, radio je u bolnici u Americi, sazvao je sastanak pedijatara u Pennsylvaniji, počeo govoriti, i prije svega, od prisutnih je zatražio da isključe opremu za snimanje i da prestanu raditi bilješke, jer će im upravo reći način na koji će se svijet promijeniti. Zašto je to učinio, ne znam. Tamo je bio doktor, imenom Donnogan, koji je radio bilješke, i prije nego je umro 2004. godine, dao je seriju intervjua, objašnjavajući što je čovjek govorio 1969. godine. Uvrstio sam to u svoju posljednju knjigu, izvanredno! On opisuje svijet takav kakav jeste, opširno ga prikazuje 1969. godine i, znate li što je tada rekao? Da će uzgajanje vlastite hrane biti zabranjeno s izlikom da nije sigurno.

Da, prije nekoliko dana su na Novom Zelandu uveli regulaciju vlastitog uzgajanja hrane.

David Icke: Upravo sam se vratio s Novog Zelanda, koji bi mogao biti najsamodostatnija zemlja na svijetu! Pogledajte veličinu, pogledajte potencijal zemlje za uzgajanje hrane! Ali, to bi značilo nezavisnost, a to je “prljava” riječ. Ali to se događa svugdje. Jedna od stvari koju je Richard Day najavio bila je ukidanje privatnog vlasništva. I sljedeća stvar koju je rekao, ne baš tako proročki, jer je 1969. godine znao da će se obistiniti, jeste da će djeca ići u školu duže, a znati manje.

I za kraj, koja je Vaša poruka ljudima, pojedincu, što može učiniti u ovakvom svijetu?

David Icke: Pa, u Hrvatskoj je lakše nego u Americi, ili u Britaniji, gdje se radi o 300 odnosno 60 milijuna ljudi, mislim da ste mnogo bliže sustavu nego su to Amerikanci, gdje je od Amerikanaca sve udaljeno. Glavna stvar sada je to mjesečarenje u smrt Hrvatske putem priključivanja EU. To se mora zaustaviti. Ne govorim radi sebe, ja ne živim u Hrvatskoj, bila ona u EU ili ne, na mene ne utječe. Govorim to, jer mi je stalo do toga što vidim 4, 5 milijuna ljudi kako bivaju apsorbirani u to čudovište, crnu rupu iz koje se Hrvatska i druge zemlje više neće pojaviti. Hrvatska može zadržati svoju nezavisnost bar u granicama koje ima sada, i čak više od toga ukoliko ljudi shvate kako se Hrvatskom manipulira od strane svjetskog sustava. Ako možete zadržati svoje nezavisnost, tada je najmanje što imate velika mogućnost manevriranja, u pogledu smjera u kojem želite da vam zemlja ide. Jednom kad uđete u EU, tada je sa svime gotovo. Govorit će vam koliko banana treba biti u svežnju i takve stvari… To je potpuno ludo! Znate li, prije nekoji tjedan su u europskom povjerenstvu odredili da ljudi koji prodaju bocu vode ne mogu tvrditi da je voda dobra za dehidraciju! To su zaista napravili! Zaista su to napravili! Imate to i u nekim mainstream novinama. Dakle, to je to čemu sad Hrvatska gleda u lice! Prvo se razljutite i nešto učinite u vezi toga. Narod Hrvatske bi se zasigurno trebao razljutiti na činjenicu da je politička klasa u ovoj državi, o kojoj god glavnoj stranci da se radi, diktira svima drugima u državi kuda će država ići, i hoće li ova zemlja postojati ili ne, a na ovim izborima nije dan izbor između toga hoće li se ići u EU ili ne, jer ako se glavna stranka slaže s time da je to dobra stvar, to je prokleto smiješno! Ako se narod Hrvatske veoma brzo ne suoči s ovime, pokaže što misli i ne počne ometati događaje i počne raditi na tome da u zemlji informacije o posljedicama priključivanja EU slobodno teku, tada će vam zemlja završiti kao Grčka sada, a prema čemu idu neke druge zemlje… Mi sada u Britaniji imamo referendum, žele izaći vani. Hrvatski narod će požaliti do kraja svojih života ako se ne suoči s ovim mjesečarenjem. To mjesečarenje je poput onoga: „Svi prihvaćaju, to mora da je dobra stvar!“. (Monitor.hr)

TEKST/VIDEO: David Icke, intervju Ratka Martinovića s 4dportala, Zagreb, prosinac 2011. godine (LINK)

Sjedite ili lezite koliko je moguće udobnije gdje vas ništa ne može uznemirivati i zatvorite oči. Zamislite da ste voditelj jedne TV emisije. U vašem umu napravite sliku studija i stola oko kojeg će sjediti gosti koje ćete pozvati.

Uzmite malo vremena kako bi zamislili materijale i boje koje ćete koristiti za opremanje studija, stolice i ostali namještaj. Osjećajte stvarno pažljivo toplinu koju šire oko sebe ti materijali i boje koje ste koristili da opremite cijeli studio. Zamislite njihovu strukturu i temperaturu koju zrače: ako ste koristili mramor, onda ćete ga osjećati hladnijim nego što su drvene površine.

Plastika će se činiti više glatka u odnosu na zidove, i tako dalje. Posvetite neko vrijeme stvaranju slike svjetala i zvukova koji su prisutni u toj prostoriji koja je u stvari jedan TV studio. Možete postaviti i publiku tamo ako želite mada to nije stvarno potrebno. Pripazite kako hodate po toj prostoriji kako ne bi zapeli za kablove od kamera koje će vas uskoro početi snimati. Postavite također i jedno ogledalo u tom TV studiju na jedno određeno mjesto tako da svi gosti koji će se pojaviti u vašoj emisiji moraju da prođu ispred njega.

Čim postanete spremni, emisija može početi uživo: pogledajte pravo u kameru br. 1, koja je sada upaljena i recite nešto u ovom smislu:

“Dame i gospodo, večeras imamo na programu jednu veoma interesantnu temu o kojoj ćemo diskutirati. Tema večerašnjeg šou-programa je: Vanzemaljci i ja! Da bi mogli razgovarati o tome, pozvali smo i nekoliko gostiju od kojih ćemo sada zatražiti da izađu na scenu. Pružimo dobrodošlicu mojoj Duši, mom Umu i mom Duhu.”

Sada zamolite svoju Dušu, Um i Duh da uđu u studio i da se pogledaju u ogledalu; budite svjesni toga da slika koja se odražava u ogledalu mora biti ista kao ona koju vi direktno percipirate. Ukoliko ona nije ista, to znači da se taj vaš gost lažno predstavio tj. da nije onaj za kojeg se pretvara. Zamolite ih da sjednu. Posvetite pažnju tome kako vaša duša, um i duh izgledaju, a onda pogledajte na koji način oni sjede i da li svako od njih sjedi na onoj stolici koju ste pripremili za njega. Nije uopće bitno to kakav oblik oni imaju, samo nastavite sa simulacijom i počnite tako što ćete zamoliti svoju da se predstavi a onda ćete je pitati poznaje li ona druga dva gosta. Ponovite isto to sa svojim umom i naposljetku sa svojim duhom. Na toj točki, obratite se ponovo svojoj duši i upitajte je da li joj je poznato bilo što u vezi sa pitanjem vanzemaljaca, a onda postavite isto to pitanje i ostaloj dvojici gostiju. Sada može početi debata. Ukoliko se sva tri dijela ne slažu u vezi nečega, onda možete pritisnuti jedno dugme na stolu, nakon čega će se s plafona spustiti jedan veliki ekran, ukoliko on već nije tu i video snimak će početi od momenta kad su se pojavili vanzemaljci.

Nakon diskusije ovog videa, pozovite onoliko vanzemaljaca koliko hoćete da gostuju u vašoj emisiji kao i druge za koje želite da također sudjeluju u njoj i ponudite im da sjednu za stol kako bi diskutirali s vama o toj tematici. Također, možete imati i vanjske sudionike, koji nisu bili u stanju doći ali će sudjelovati u diskusiji uz pomoć telefona ili video veze, kao kod jedne video-konferencije. Vaši gosti će ulaziti kroz vrata studija onim redom po kojem ćete ih prozivati pod njihovim imenom ili nadimkom, ukoliko ih ne poznajete; i pustit ćete ih da sjednu tamo gdje im odgovara. Zamislite jedan hodnik; mikrofoni i stolice su posvuda unutar njega. Opet, posvetite malo vremena promatranju rasporeda svjetala u TV studiju. Kad svi od gostiju udobno sjednu, posvetite pažnju tome kako vi njih vidite: kakav im je oblik, kako su obučeni, u kakvoj su vezi jedan s drugim i kako vam se čine kad ih promatrate. Obratite pažnju na ponašanje svakog od njih. Naravno, tu može biti i praznih stolica a može se ukazati i potreba da se doda još nekoliko stolica. Promatrajte raspored gostiju oko stola i samo u vašem umu, zapamtite gdje svaki od njih sjedi, zato što će se od vas kasnije tražiti da napravite jedan skeč gdje ćete morati navesti mjesta gdje je tko sjedio zajedno s opisom svakoga od njih. Kad svi budu tamo, zatražite od svakoga da se nakratko predstavi. Zapamtite, vi ste voditelj i svi oni moraju slušati vas: ukoliko nekoga prekinete, oni će se morati pomiriti s tim. Nakon predstavljanja, možete započeti s vašim pitanjima: možete pitati što god poželite ali vaša duša treba biti prva koja će dati odgovor.

Prvo pitanje koje treba biti postavljeno je sljedeće:

“Da li ti je poznat bilo tko od vanzemaljskih gostiju koji sjede za ovim stolom? Da li znaš tko su oni i što žele?

Iza ovog obaveznog pitanja možete započeti diskusiju koja se može odvijati tokom nekoliko seansi (samo si nemojte dozvoliti da se previše zamarate).

Nakon ovog prvog pitanja, upitajte svakog od različitih sudionika što on misli o problemu vanzemaljaca i pitajte svakog pojedinog vanzemaljca što oni ovdje rade i što ih to stvarno interesira. Pitajte ih pomaže li im netko, jesu li oni svi prijatelji ili neprijatelji u odnosu jednih na druge, znaju li kad će njihov posao biti završen, itd: cilj debate je da se utvrdi zašto su oni ovdje i u kakvoj su oni vezi s vašom dušom, umom i duhom. Vi možete pomoći samim sebi uz pomoć gledanja virtualnih video snimaka. Možete prikazati bilo koji snimak koji vam je potreban. Na primjer, ukoliko se vaša duša ne složi s nekim od drugih gostiju, prikažite “stvarni” snimak određenog događaja i dajte prvo svoj komentar, prije nego što ga prokomentira bilo koji drugi gost, a zatim pustite svoje posjetioce da i oni kažu svoje mišljenje. Te video materijale je snimio vaš mozak i svi podaci bit će ispostavljeni s njegove strane: oni će govoriti o onome što ste vi doživjeli i od sada pa nadalje, oni se mogu vidjeti na velikom ekranu, a snimljeni su kamerom koja je uvijek bila postavljena na najbolje moguće mjesto tako da se sve može vidjeti. Nemojte se bojati toga da ćete prikazati stvari koje se nikada nisu dogodile: vaš um je snimio sve što ste proživjeli i on vrlo dobro zna koje će snimke prikazati gostima na vašoj konferenciji.

Pred sam kraj emisije, upitajte svoju dušu slaže li s prihvaćanjem prisustva vanzemaljaca: ukoliko se ona ne slaže, recite joj da riješi taj problem, na primjer, na takav način što će eliminirati taj problem. Ukoliko se ona složi, recite joj da uradi to sada, uživo na sceni. Zamislite svoju dušu kako to radi (ali, nemojte samo žuriti!), ili je pustite  da sama riješi taj problem kasnije, u onom momentu za kojeg bude smatrala da je najpogodniji.

Ukoliko vaša Duša odluči razriješiti to sada, promatrajte pažljivo kako ona izgleda dok djeluje kroz njenu “Volju da to radi”.

Opišite kasnije tu scenu u jednoj kraćoj priči koju ćete napisati. Samo, budite svjesni toga kako ste se osjećali tokom cijelog ovog šou-programa i pustite da vaše emocije slobodno teku unutar vas. Pažljivo promatrajte sve sudionike, kao da želite da ih slikate sa svojom kamerom za vrijeme njihove interakcije s vama.

Kad završite, važno je da se kao kod svake konferencije oprostite od posjetilaca; ukoliko tu konferenciju još ne smatrate završenom, njen nastavak se može i odložiti do sljedeće seanse, za vrijeme koje će isti ili drugi sudionici razgovarati o statusu quo. Na kraju, napravite jednu skicu i kratak rezime cijelog tog doživljaja u pisanoj formi.

Imajte na umu to da je ova vježba napravljena za stvarne žrtve otmica; međutim, oni koji nisu žrtve otmica, mogu je također isprobati, kako bi odredili jednom zauvijek jesu li sasvim isključeni iz tog fenomena.

(Nedavno mi je (moderatoru s uglednog web portala Galaksija)  jedna osoba koja je bila blizak suradnik pokojnih istraživača, Barbare Bartholic i Dr Karle Turner, i koja se također godinama bavi istraživanjem vanzemaljske manipulacije ljudskih bića i terapijom žrtava vanzemaljskih otmica, skrenula pažnju na neke radove talijanskog znanstvenika po imenu Corrado Malanga, za koje se čini da imaju dosta veze s realnošću i navodno, pokazuju dobre rezultate u praksi.)

Preneseno sa: Galaksija forum, preveo B.P., Naslov originalnog članka: SIMBAD (Self Induced Method for Blocking Abductions Definitively, Dr Corrado Malanga)

Što mislite o ovakvom, hipotetskom, scenariju:
Kada je Big Brother (ne znam da li je grupa Bilderberg, Komitet 300, Tripartitna komisija, Milnerova grupa ili netko drugi – nije ni važno) dao nalog Sanaderu da abdicira, sa zadovoljstvom je prihvatio oktroiranje Jadranke Kosor kao nasljednice. Mislio je: “Pa ona je involvirana u sve što se u vladajućoj stranci radilo, biti će vrlo podložna mojim instrukcijama” . Da bi je Hrvatima učinio prihvatljivom, Big Brother je objasnio susjednom premijeru da prestane maltretirati s graničnim problemima jer će inače…… Premijerka postaje heroina Hrvatima – pa sredila je nekorektne (u najmanju ruku) susjede. Počela je međusobna premijerska ljubav i to je u novinama pisalo. Ono što nije pisalo, je da su za vrijeme ručka jedan drugome pokušavali ubaciti otrov u hranu, očito bezuspješno. No, relativno brzo došlo je do promjene. Premijerka ili nije razumjela ili je zaboravila što joj je rekao Big Brother. Postala je autoritarna, tvrdoglava i – pomalo naprasita. I tada se počinje događati čudo zvano Milanović. Do tog je momenta bio bahat i prepotentan. Kada je govorio u Saboru mediji su se ljutili što mora biti svakom loncu poklopac i što citira latinske poslovice; kada ga nije bilo u Saboru imputirali su mu nerad i lijenost. Tri mjeseca prije izbora – nestale su mu mane: postaje, u svim pisanim i elektronskim medijima, obrazovan, elokventan, pošten, moralan, perspektivan (on to zaista i je – op.a.) – i – praktički aklamacijom dobiva izbore. Hopla!
Naravno ovakav je scenarij potpuno neistinit. No, ono što se je istinito, dogodilo se našim susjedima Grčkoj, i što je strašno, jednoj od najjačih svjetskih ekonomija – Italiji. Postale su prijetnja Euro zoni pa čak i Europskoj Uniji. Moldavija, Albanija, Latvija i Estonija su dobre, ali Italija – strašna prijetnja. Rečeno je jadnom talijanskom puku: “Vi ste neradnici, imate previše prava a premalo obaveza. Otpustiti ćemo dobar dio činovnika, smanjiti socijalna prava. Uklonite već jednom tog harlekina od premijera” (ima u citatu dosta istine – inače stvar ne bi mogla uspjeti). I što se događa: pojavljuje se Deus ex machina, izvjesni gospodin Monti. Oktroiraju ga (u demokraciji!) na premijersko mjesto uz aklamaciju pretrašenog puka. U panici se očekuje što će Deus narediti.
Većina ne zna, ali mi znamo – izvjesni g. Monti visoki je funkcioner skupine Bilderberg!
A sad jedan opet potpuno nemoguć scenarij.
Big Brother:
“Gospodine Josipoviću, sreća je što ste Vi tako obrazovan čovjek, doktor znanosti i jedan od najizvođenijih kompozitora u Hrvatskoj. Vi naravno shvaćate da s ovakvim primitivizmom Hrvatska nema šanse. Mislim da biste u dogovoru s premijerom mogli….. i nažalost dalje ne piše u novinama.
Sretno Zorane! (Razotkrivanje.net)