LIBIJA: Jedna verzija ISTINE – Tajni monetarni rat, Gaddafi protiv Rothschilda?

Znam li za što ratujem? Hoću li isto misliti za 5 godina?

Voda, zemlja, ljudi i zlato – osnovne su strateške sirovine na kojima počiva egzistencija svake suverene države. Voda je energent života, zemlja je stanište, zaklon i hrana, ljudi su stvaralačka energija, a zlato je osnova za trgovinu, odnosno cirkulaciju stvaralačke energije. Ako nedostaje samo jedan od ova četiri stuba, suverene države ne može biti, a narod koji nema vlastitu državu je ili roblje ili su narod lopova, koji mora čitavog života živjeti među drugima, krasti ili prositi. Poznat vam je bar jedan takav narod.
I danas se, nažalost, u školama uči da je robovlasničko društvo odavno rasformirano, što je apsolutno netočno. Današnje takozvano “slobodarsko” i “demokratsko” društvo samo je iluzija stvorena odlukom jednog vlastelinskog kartela da se skloni iz javnog života i da robovi me gledaju u kakvoj raskoši i rasipništvu žive.
Ali, za razliku od feudalnih vlastelina koji su bili vladari određenih zemljišnih posjeda, moderna vlastela je sebi vladarski tron osigurala spekulativnom trgovinom, odnosno zamjenom zlata za papirne priznanice i nije vezana ni za jednu zemlju. Njihov su teritorij sve zemlje Zemlja i svi posjedi na kojima trguju, a to je praktično cijeli svijet. Svijet bez granica i globalistička ideologija, njihova je izmišljotina. Ovaj trgovački kartel formiran od venecijanskih srednjovjekovnih trgovaca, uspio je u periodu od nekoliko stotina godina najmoćnijim ekonomijama svijeta nametnuti kao legalno sredstvo plaćanja svoje papirne priznanice, odnosno novac, koji emitiraju upravo oni i iza kojeg odavno ne stoji ni zlato niti bilo koje druge vrijednosti. Prodajom ove izmišljene vrijednosti (spekulativnog novca) oni su milijarde ljudi širom svijeta teško zadužili i praktički porobili.

Robovi novca i robovlasnici
Da su SAD najveća robovlasnička plantaža očigledno je iz činjenice da je zemlja na rubu bankrota jer ima takozvani nacionalni dug preko 14 trilijuna dolara i nije u stanju plaćati robu koju uglavnom uvozi iz drugih zemalja. Iako imaju i sirovine i tehnologije, kao i radnu snagu pa konstantno posljednjih šezdeset godina ratuju po čitavom svijetu, od toga nisu ostvarili nikakvu dobit. Sva dobit je otišla privatnim korporacijama.
SAD su, inače, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća već jednom bankrotirale, kada nisu bile u mogućnosti uzetu robu plaćati svojim zlatnim dolarom. Od tada je dolar postao vezan za naftu, a “američko” zlato, koje je nakon Drugoga svjetskoga rata preliveno tamo iz čitavog svijeta, a posebno od poražene Njemačke, postepeno je odlazilo u švicarske banke gdje ga sada kontrolira, čuva i prodaje kome hoće – Katolička crkva. Ova ustanova je neformalno najveći posjednik i diler zlata u svijetu.
Ova globalna pljačka i stavljanje pod kontrolu malog broja ljudi -zlata, prirodnih resursa, znanosti i visokih tehnologija – u posljednjih stotinu godina postigla je takve razmjere, da već i prosječno inteligentni ljudi shvaćaju da su samo obično roblje koje se zaglupljuje kojekakvim medijskim i političkim pričama o “ljudskim pravima”, “slobodama” i “demokraciji”. Tako se i SAD, kao najveća robovlasnička kolonija, medijski prikazuje kao “najdemokratskija zemlja na svetu”, na nekakvim izmišljenim rang listama. “Demokracija” je praktično postala paravan za najveću pljačku i teror, dok se narod hipnotizira raznim političkim komedijašima i manekenima koji mu drže nekakve političke govore, pune isprazne retorike. Većina njih, evidentno je, ima problem sa elementarnim logičkim zaključivanjem i živi u iluziji o vlastitoj moći.
Svi oni koji zalutaju u ove političke vode i pokažu malo više inteligencije i smisla za kvalitetnije i racionalnije vođenje nacionalnih ekonomija, postaju smetnja i preko noći dobivaju naziv “diktatora i tiranina”. Lihvarskoj vlasteli s političkom centralom u Londonu su potrebni glupi i poslušni pljačkaši vlastitog naroda.

Libijski izvoz nafte u europske države

Harač dolazi sa zapada
Kada je srednjovjekovni turski kalifat, koji je postojao u južnoj i istočnoj Europi, izgubio dominantnu ulogu u svjetskoj trgovini, centar trgovačke moći preselio se krajem 17. stoljeća u London. Cijela Europa, SAD, Indija, Japan i Afrika postali su nakon toga robovske države kojima su upravljali katolički iluzionisti puneći zlatom džepove i trezore londonskom trgovačkom kartelu. Zato je danas čitav svijet u teškim dugovima.
Otkrićem nafte na Srednjem istoku, europski lihvari nanjušili su odličan biznis. Vještim podmićivanjem lokalnih efendija, bankari su ušli s njima u partnerski biznis s naftom (ali i bračne veze), i to tako da su najlakovjernijim efendijskim obiteljima garantirali moć, nezavisnost, crtali im granice i darivali ih kraljevskim titulama, obećavajući im velike investicije i veliki preporod zemlje.
Glava bogate obitelji iz plemena Sanusi, Muhamed Idriz sklopio je 1951. godine naivno, kao i mnogi u Arabiji i Perziji, jedan takav «dil». Uz podršku SAD i Britanije, dobio je “nezavisnost” i kraljevsku krunu na prostoru današnje Libije, koja je nakon Drugoga svjetskoga rata i poraza Italije, bila vlasnik ove kolonije. Oko 150 plemena koja su na tom prostoru živjela, nitko vjekovima nije mogao ujediniti, ni Turci, Talijani, Britanci niti Sanusi. A bankarima je bilo neophodno da za biznis s naftom imaju stabilnog veleposjednika koji će im biti vjeran poslovni partner. Tako je ova službena “nezavisnost” Libije i davanje moći Idrizu omogućilo londonskim trgovcima da obilato, uz podršku lakovjernog kralja, koriste libijsku naftu. I zaista, ogromna nalazišta nafte počela su se sve više otkrivati. Ali, libijski narod od toga nije imao vajde.
Međusobna borba europske vlastele za što veći komad kolača vodila je nizu državnih udara u kolonijama, nastojanjima da se orode s lokalnim kaljevima i slično. U jednom takvom vojnom udaru, 1969. godine svrgnut je kralj Idris i na čelo Libije došao je mladi pukovnik Gaddafi koji je i danas na čelu Libije (tekst je pisan u srpnju ove godine dok su pobunjenici još bili daleko od Tripolija, a ishod moderne revolucije još uvijek neizvjestan, op. Skriveno), iako odavno nema nikakvu formalnu funkciju. On je jednostavno vlastelin države Libije – vođa revolucije.
Koliko je “lud” Muammar al-Gaddafi (kako ga Zapad stalno prikazuje), vidi se iz toga da je veoma brzo ujedinio sva plemena, posebno dvije velike libijske etničke grupe zbog kojih je Libija uvijek bila podijeljena na dva administrativna dijela. Gaddafi je stvorio jaku unitarnu državu. Naftne ugovore sa stranim kompanijama je definirao tako da je najveći dio novca od nafte ostajao Libiji i to na korist narodu, tako što je glavna naftna kompanija bila 100 posto u vlasništvu države. Proizvodnju nafte sveo je na samo jedan dolar po barelu, dok je kod drugih zemalja ta cijena bila i preko 100 dolara.
Ogromnu zaradu od nafte Gaddafi je koristio za kupovinu oružja i formiranje vojske, što su i drugi radili i u čemu im je Zapad obilato pomagao uzimajući im tako dobar dio novca od prodate nafte.
Dok je Izrael još bio u povojima, kao hram u koji danas dolaze svi svjetski političari kako bi izrazili svoju privrženost evropskoj oligarhiji i njenom naftnom i bankarskom biznisu, tu prikrivenu ulogu je nakon Drugoga svjetskoga rata imala SFR Jugoslavija. Tu su dolazili svi “afrički revolucionari” koje je zanimala kupnja oružja, dobivanje keša za svoju “narodnu revoluciju”, obuku, edukaciju i slično. Jugoslavija je formalno bila nesvrstana, slobodarska i ateistička zemlja, i to je islamskim narodima Trećega svijeta stvaralo iluziju da nisu više pod okupacijom Zapada i lihvarske mašinerije sa centralom u Londonu.
Tito je formalno bio sin slavenskog, balkanskog naroda (nitko nije znao njegovu pravu biografiju i povezanost sa Rotschildima i Habsburgovcima, odnosno njemačkim lihvarima) i zato je bio rado viđen gost u zemljama Trećega svijeta i postao je “vođa nesvrstanih”. S takvom prikrivenom misijom razvijano je jugoslavensko gospodarstvo (koje je stjecalo unosne poslove u tim zemljama) i u kojoj je polovica državnog proračuna uvijek bila negdje izvan zemlje i samo nekoliko najupućenijih službenika tajne službe je znalo za tokove tog novca. Tako je Jugoslavija bila pravi trojanski konj za porobljavanje Trećega svijeta.
I mladi Gaddafi je tamo bio uvijek dobrodošao i rado viđen gost. Ali je očito bio inteligentniji i hrabriji od ostalih. Znao je da vojska ne može funkcionirati ako zemlja nema jako gospodarstvo, a gospodarstva nema bez nezavisnog izora vode. Voda je energent broj jedan i zapravo, ono što oslobađa energiju iz nafte je upravo voda. A Libija dovoljno vode nije imala, što je, inače, bio i problem svih arapskih zemalja. Jasno, zapad je to znao i zato su im oružje i prodavali tako obilato.
Ipak, čini se kako priroda funkcionira malo drugačije od onoga kako bi zapadnjački lihvari htjeli. Gdje ima nafte, ima i vode, jer se i jedno i drugo stvara duboko u unutrašnjosti zemljine kore. Čitava planeta se praktički stalno puni vodom, ali ona ne izlazi uvijek na površinu (što ovisi i od takozvanih telurskih struja) već može ostati milijunima godina zarobljena duboko pod stijenama. Takva vodena skladišta duboko pod zemljom nazivaju se akviferi, a da Libija sa skoro dvije trećine svoga teritorija leži na ogromnim akviferima, otkriveno je još 1959. godine upravo tijekom potraga za naftom.

Stari lisac Broz bio je, ako ništa, onda mali Rotschild

Sahara leži na vodi
Voda u akviferima je veoma čista jer je prošla prirodan put filtriranja kroz kamen i potrebno je samo iskopati dublje ukoliko je neka prirodna žila negdje ne izvuče na površinu. Po procjenama stručnjaka, akviferi u Sahari sadrže i do 10 do 12 tisuća kubnih kilometara vode i ona se nalazi nekih 600 metara duboko pod zemljom. Akviferi se nalaze i u Čadu, Sudanu, Nigeru, kao i Egiptu. Potrebno je samo iskopati bunare i cjevovodima transportirati vodu tamo gdje je to potrebno. Teorije o tome kako će se u budućnosti voditi ratovi zbog vode, djelomično su točna jer će se bitke voditi za njezinu kontrolu, a ne zato što je neće biti u prirodi. Ne zaboravimo da priroda stalno stvara i naftu i vodu i sva ostala prirodna blaga, ali međunarodni trgovci žele da oni kontroliraju i prodaju sve, pa tako i vodu. I kisik ako treba, ako se može.
Problem kod Libije je bio u tome što se ovi akviferi nalazili točno ispod pustinjskog dijela zemlje na jugu, dok 95 posto stanovništva Libije (od ukupno 6,5 milijuna) živi u priobalnom dijelu. Iskopati velike bunare do akvifera i onda preseliti šest milijuna ljudi u pustinju jednostavno nije bilo izvedivo. A Libiji je voda prijeko potrebna jer ima premalo obradive površine zemlje, tek oko 1 posto od čitavog teritorija zemlje pa su hranu prisiljeni uvoziti.
«Luđak» “ Gaddafi odlučio je vodu iz ovih akvifera transportirati do gradova i velikih naselja, a to je značilo postaviti u pustinji cjevovod od nekoliko tisuća kilometara, točnije preko 3 900 kilometara što je više nego što ima čitava zapadna Europa. Kad je neko “lud” i shvaća da mu novac od nafte i oružja ništa ne znači ako nema vodu, vlastitu poljoprivredu, ako ne može razvijati vlastitu industriju i tako održati svoj narod, onda on mora to svoje “ludilo” nekako i primijeniti. Pa je Gaddafi pokrenuo veliki projekt izgradnje bunara i cjevovoda koji će transportirati vodu preko pustinje. Projekt je nazvan «Velika umjetna rijeka» (Great man-made river project).

Projekt umjetna rijeka

O kakvom se megalomanskom i “luđačkom” projektu radi, najbolje ilustriraju podaci da je projekt zamišljen tako da se realizira tijekom 26 godina i to u četiri faze. Dvije su već završene, dok se treća faza odnosi na spajanje prve dvije. Libija namjerava na ovaj način dobiti 160 000 hektara obradivog zemljišta. Oko 70 posto vode iz akvifera je namijenjeno za poljoprivredu, dok će ostatak biti transportiran u gradove. Za industriju, prema planu vlade, nije namijenjeno ništa jer je ta voda previše kvalitetna za industriju.
Cijeli cjevovod građen je od velikih cilindara napravljenih novom tehnologijom natezanja betona koji se transportiraju tisućama kilometara, i to posebnim putovima kroz pustinju koji su samo za tu svrhu izgrađeni. napravljeno je nevjerojatnih oko 3 700 kilometara puta.
U prvoj je fazi izgrađeno ukupno 1600 kilometara cjevovoda, a u drugoj oko 2155 kilometara. Bili su taman u fazi spajanja kada je počelo bombardiranje Libije.

Megastrukture za vrhunsku infrastrukturu

Voda koja život (milijarde) znači

Cilindri su smješteni u rovove smještene na šest metara pod zemljom, a svaki betonski cilindar teži između 75 i 85 tona. Cjevovod je sastavljen od dijelova od kojih svaki ima unikatni broj i predviđeni su da traju najmanje 50 godina. Po specifičnom unikatnom broju odmah se identificira kad je i gdje proizveden.
Za njihovo podizanje i stavljanje u rov korišteni su kranovi od 450 tona koji se kreću po specijalno izgrađenim šinama. Žica koja je ugrađena u betonske cilindre prije natezanja premašuje dužinu od 6 milijuna kilometara, a približno 500 000 prenapregnutih betonskih cilindara cjevovoda već je proizvedeno. Iz rovova za cijevi iskopano je 250 milijuna kubnih metara, a težina cementa upotrijebljena mjeri se milijunima tona. I sve je to građeno u pustinji. Libija sada već izvlači 2,5 milijuna kubnih metara vode dnevno uz očekivanje da će to ubrzo narasti na 6,5 milijuna dnevno. Stručnjaci ovo slikovito prikazuju kao stalno kretanje 2,5 milijuna folkswagenovih “buba” 3200 kilometara svakog dana. Ako jedan auto prosječno nosi kubni metar vode, to je oko 1100 litara vode.
Oko 1300 bunara će biti izbušeno, a trebali bi dnevno opskrbljivati Libiju sa 6,5 milijuna kubnih metara vode. Na ovaj način bi se vodom snabdijevali gradovi Bengazi, Tripoli, Brega, Sirta, kao i ogromne poljoprivredne površine. Količina vode u akviferima procijenjena je na količinu vode u Nilu koja protekne za 200 godina. Pojedini stručnjaci sa Zapada, međutim, procjenjuju da će se ovaj prirodni rezervoar iscrpiti za 50 godina, dok drugi vjeruju da će voda trajati preko 4000 godina.
Iz bunara se voda ubacuje u rezervoare i svaki rezervoar ima obujam od jednog kilometra i jasno su vidljivi iz NASA satelita, baš kao što se iz satelita vidi kako oko rezervoara i duž cjevovoda sve više niču zelene površine. Sa ozelenjavanjem nastaju male poljoprivredne farme koje će se onda sve više širiti.

Infrastruktura je vidljiva iz svemira

Cilj Libije je s vremenom potpuno zadovoljiti svoje potrebe za usjevima, a Libijci onda planiraju s proizvodnjom uči i na Europsko tržište što se zasigurno ne uklapa u planove obitelji Rotschild koja je u Indiji investirala u biznis, projekt i plan da Europu snabdijeva voćem i povrćem. S obzirom da se radi o vodi koja je stara i veoma mineralizirana, ovako uzgojeni usjevi i voće, bit će sigurno iznimne kvalitete.
Oko 130 000 hektara pustinje bit će navodnjavano tom vodom. Libija trenutno uvozi pšenicu, kukuruz i ječam, a zahvaljujući navodnjavanju blizu Bengazija su već nikli vinogradi. Libijskim seljacima će ova voda biti veoma pristupačna, jer će država cijenu subvencionirati.
Libijci su u početku morali angažirati mnoge strane kompanije i to iz Južne Koreje, Turske, Njemačke, Japana, Filipina, a pozvana je na suradnju i Velika Britanija. Na snimcima postrojenja vidi se da su sve tehničke instalacije na engleskom jeziku, ali je uglavnom primijenjena njemačka tehnologija. Oko 70 posto poslova na izgradnji cjevovoda sada rade sami Libijci i sve je manje stranaca, tako da planiraju svoje iskustvo i tehnologiju, do sada neprimijenjenu, izvoziti i u druge afričke zemlje koje također leže na akviferima. Ova tehnologija omogućava da se voda nigdje ne gubi i ne isparava.

Malo "demokracije" ....

Zašto uopće oni tamo u pripizdini ratuju, neka tamo plemena?
Cijela investicija trebala bi koštati oko 33 milijarde dolara, ali će vjerojatno na kraju to biti još skuplje, jasno, ako ikada bude završena. Financiranje je do sada bilo osigurano isključivo državnim beskamatnim kreditom koji je dala libijska centralna banka koja je sto posto u vlasništvu države Libije. MMF i Svjetska banka su zaobiđeni što je, nema nikakve sumnje bio trn u oku svjetskih moćnika poput obitelji Rotschild i sličnih koji kontroliraju naftu, banke i ostala globalna bogatstva. Zato nije ni čudo da se o ovom libijskom geostrateškom projektu na Zapadu jedva zna. Mediji su ga jednostavno ignorirali kao da ne postoji.
Kamen temeljac ovog projekta je postavljen izgradnjom velikog vodenog skladišta kod Brege 1984. godine što bi moglo donekle pojasniti zašto su se takozvani “pobunjenici” (naoružani otporaši koje financira Sorosev fond za “Otvoreno društvo” odnosno fond za trgovačku zemlju bez granica) namjerili na ovu luku i zašto je Gaddafijeva narodna vojska bila prisiljena minirati.
Kada te izdajnike i ostale plaćenike koje plaćaju Rotschildi preko svog agenta Sorosa i političkih marioneta u Londonu, Parisu, Washingtonu itd. (koji troše za ovo i novac iz državnih proračuna zapadnih zemalja) ubije neka mina ili bomba, svi udarni mediji na Zapadu izvještavaju kako Gaddafi “tiranin” ubija vlastiti narod. A zapravo pobunjenici preko nekakvog Nacionalnog Tranzicionog Savjeta (!) žele uspostaviti novu vlast koju će onda prihvatiti (i dati joj legitimitet ) “demokratski svijet” preko marionetske institucije nazvane UN (kojom upravlja trgovački kartel iz Londona poznat pod imenom “KRUNA”) i oni će onda privatizirati ovaj veliki vodeni cjevovod za interese, možda francuskih korporacija od kojih tri najveće (Veolia, Suez Ondeo i Saur) danas kontroliraju 40 posto svjetskog tržišta u poslovima s vodom. Je li zato Sarkozy bio najgrlatiji u ovoj borbi za “oslobađanje” Libije jer nije za francuske firme, prilikom nedavne posjete Gaddafiju, dobio dovoljno velik dio “vodenog kolača”? Zato ovaj cjevovod još nije bombardiran. Zapravo, on je po izvještajima koje je jedino objavila ruska Pravda na engleskom jeziku, u jednom dijelu ipak razoren. Ali, stvarna šteta je za sada nepoznata. Kakvo obrazloženje za ovakvo razaranje vodenih resursa može imati NATO? Nikakvo, naravno. I zato je to na Zapadu opet tajna i razmjeri ovog potpuno nehumanog NATO pohoda zasad nisu poznati. Ovaj vodeni cjevovod ide paralelno s plinovodom i naftovodom i Libija je već dosad pretrpjela katastrofalnu infrastrukturnu štetu. Razaranje libijske ekonomije zapravo i jest glavni cilj NATO intervencije. A zašto?
“Mali” sukob među pobunjenim prijateljima
Poznavatelji Gaddafijevog biznisa znaju da je on bio veoma vješt političar (čitaj trgovac jer to i jest politika) i veoma aktivan i u onome što se zove korupcija lakomih državnika. To je, također, mogao naučiti od Josipa Broza Tita (koji je preko svojih tajnih službi također potplaćivao mnoge afričke, latinoameričke “revolucionare”), ali i od Rotschilda, s kojima je Gaddafi također bio u biznisu i evidentno je bio uvaženi poslovni partner londonskog trgovačkog transnacionalnog kartela. I jednog sina je školovao u Londonu. Ako je financirao predizbornu kampanju Sarkozya (kako to tvrdi njegov sin Saif), to je od njega kartel možda i tražio kao prilog za “našu stvar” odnosno “našeg čovjeka” na funkciji francuskog predsjednika. Koliko je i na koji način Gaddafi financirao Berlusconija, Busha, Blaira (koji mu je bio neka vrsta “poslovnog kurira”) može se samo nagađati.
Muammar al-Gaddafi očito je čovjek koji je znao da je državna politika trgovačka igra u kojoj pobjeđuje onaj koji je najbolji prevarant i koji zna da se u toj igri sve podmazuje parama. A novca je Gaddafi imao u izobilju pa je time i ušao u visoke poslovne vlastelinske krugove. Pored toga, podatak da su mu baka i majka Židovke (kako tvrde neki izraelski izvori), govori da je imao sve predispozicije da bude poslovni partner globalne oligarhije. O tome gdje je sve investirao novac od nafte, običnim ljudima je nepoznato. Ali, investicije su ogromne širom sveta (posebno u Italiji), kao i bankarski računi. Na žalost Gaddafi je samo previdio jedno od zlatnih pravila pravih vladara: nikada ne investiraj tamo gdje nemaš kontrolu nad vojskom i obavještajnim službama.
No, poslovni partneri mogu uči u sukob interesa jer kad se vlastelini sukobe, narodi i države se uvode u ratove. U slučaju Libije, stoga, razlog za njezino bombardiranje i gnjev (koji potječe iz Londona) može se naslutiti iz namjere Gaddafija da onom trgovačkom i lihvarskom kartelu sa sveprisutnim Rotschildima na čelu zada težak udarac.
Afrički monetarni sustav i afrička valuta, bez MMF-a i zapada
Naime, ogromnim novcem koji je Libija zaradila od nafte vođa revolucije je desetljećima marljivo kupovao i zlato. Koliko točno ima zlata u Libiji nitko ne zna, ali MMF procjenjuje da imaju oko 4,6 milijuna unci, a to je blizu 144 tone. To na tržištu trenutno vrijedi preko šest milijardi dolara. Dakako, Libija ga najvećim dijelom čuva u svojim sefovima u Libiji, a ne u Švicarskoj, kao što moraju ostale porobljene i vazalne zemlje. Samo dvadeset zemalja u svijetu ima veće zlatne rezerve. Britanija, tako primjerice, ima duplo više, ali i deset puta veći broj stanovnika. I Alžir ima ogromne količine zlata. Sa tim zlatom koje su vodeće afričke države nagomilale, Gaddafi je predložio stvaranje Afričkog monetarnog fonda (u koji MMF neće moći pristupiti) a koji bi onda mogao emitirati vlastitu afričku monetu u čijoj osnovi bi bio – zlatni islamski dinar. Inače, riječ dinar znači zlato.
I afrička nafta bi se onda prodavala samo za ovu monetu. I svi koji žele afričku naftu morali bi prvo kupiti taj njihov novac. I spekulativnim naftnim dolarima i eurima bi bio kraj. Baš kao i londonskim lihvarima. I Gaddafijevi bi preuzeli bankarski tron Rotschildima. U islamu je lihvarenje, odnosno prodaja novca s interesom – zabranjena. I u Libiji je najstrože zabranjeno davati kredit s kamatom. Islamski dinar bi zato bio veoma stabilna moneta, a beskamatni krediti bi bili veoma poticajni. I sve više poslovnih ljudi u svijetu to podržava i više vjeruju islamskim bankama, jer to nisu banke za golu pljačku već za stvarni razvoj biznisa.
Inače, Kina je postala strateški partner Libije broj jedan i to je Gaddafijevo ogromno tržište. A tko ima takvo tržište, taj je car. I Rotschilde, dakako, zanima upravo to tržište pa je očekivano, pala odluka da se Gaddafi malo “išamara” i da ga se uvjeri da se skloni iz biznisa i da mu se izbaci iz glave ideja o stvaranju novog monetarnog fonda. Afrika mora ostati porobljena zemlja, a Gaddafi je praktički sebe nametnuo kao lidera čitave Afrike. Što, dakako, ne može biti u moderno oblikovanom svijetu po planu globalnih moćnika. Pa su rotschildove marionete aktivirane i velika libijska moderna revolucija mogla je započeti.

Marionete globalnog kapitala

Padaj silo i nepravdo
Sve one političke marionete (koje mediji predstavljaju kao najznačajnije državnike svijeta) odmah su se povinovale zahtjevu londonskog kartela koji je naložio da se Gaddafi mora skloniti s vlasti i formalno su odobrile vojnu intervenciju koja uključuje razaranje Libije i ubijanje civila u cilju zastrašivanja naroda. Čak ni onaj ugledni dobitnik Nobelove nagrade za mir Obama nije se smio usprotiviti, već je pozvao na “oslobađanje” Libije od “diktatora”. I Rusija je to podržala. O tome kakav je interes Rusije da podržava tu NATO intervenciju, samo još najzagriženiji rusofili nastoje dokučiti ne želeći prihvatiti surovu istinu da je i “majčica Rusija” nakon Oktobarske revolucije postala samo još jedna kolonija trgovačkog Londona. Svi njeni KGB tajkuni su u službi Londona. O tajnim poslovima Deripaske i Rotschilda, uz posredovanje člana Blairove vlade, a sada člana Doma lordova, Peter Mandelsona i George Osborne Gideona, bitanski tisak dugo se bavi. Mandelson je posredovao i u biznisu Deripaske i Gaddafija, pa se nagađa da ga financira obitelj Rotschild (čiji je Deripaska tajkun). Britanski premijer Cameron sada javno kritizira Mandelsona što je britanskim kompanijama ulazio u biznis s libijskim “diktatorom”. (Naravno, to su političke fraze za “malu djecu” koja vjeruju u britansku demokraciju, vladu i parlament. Cvrc!). Politika je isključivo biznis.
I to je razlog zašto se zapadne “demokracije” sada “brinu” za ljudska prava Libijaca i njenih susjeda, zašto financiraju pobunjenike (zapravo plaćenike koje ubacuju preko Tunisa i Egipta, gdje su svrgnuli Gaddafijevog saveznika “tiranina” Ben Alija i egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka, “despota”). Glavni cilj je očito bio Gaddafi. U biti, pobunjenici (kao mala grupa koja svakodnevno demonstrira ispred ambasade Libije u Londonu i snimaju ih svi svjetski mediji) više su strani plaćenici jer je Libijce veoma teško podbosti protiv vlastite zemlje. Kako formirati Otpor protiv države u kojoj svi imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno školovanje, malu nezaposlenost i u kojoj je prošle godine svaki stanovnik na poklon dobio 500 US dolara? Libija je bila veoma prosperitetno socijalističko društvo, praktički bez kriminala i nasilja. Zato agenti CIA i MI6 oko nje pletu mrežu već trideset godina?
Ovi Sorosovi Otporaši koji su osnovali svoj Nacionalni Tranzicioni Savjet namjeravaju da čim preuzmu vlast osnuju novu Centralnu banku u Bengaziju (za račun Rotschilda i Londona) i novu naftnu kompaniju koju će onda privatizirati kao i vodovodne sisteme. Samo im je važno da Gaddafi ode i narod prihvati na vlasti nekog Libijskog izdajnika, poput mnogih prije i mnogih koje zapadni moćnici tek trebaju instalirati u svojim privatnim ratovima koje kontrolirani mediji prezentiraju kao boj za demokraciju. I da onda narod povjeruje u prazne priče o medu i mlijeku koje će poteći, a koje u Libiji već odavno teče upravo s “luđakom” Gaddafijem na vlasti.
Čini se kako je Gaddafi primjer vještog vlastelina koji zna da njegova moć počiva i na zadovoljnom narodu i zdravoj ekonomiji i zdravim financijama, a ne na iluzijama o ekonomiji i “demokraciji” u kojima žive Zapadnjaci porobljeni teškim kreditima i prestrašeni terorizmom i “fanatičnim Islamistima” koji stalno prijete da im unište njihovu “bajnu” demokraciju. Da bi taj strah kod zapadnjačkih podanika održavali, Evropa i SAD su napunjeni lažnim azilantima, Islamistima, uglavnom kriminalcima kojima je netko obećao na Zapadu med i mlijeko, a zapravo ih drži getoizirane i izložene tiraniji. Onda, kada im zatrebaju da teroriziraju Europu – tajne agenture jednostavno zapale fitilj i aktiviraju ih. U Londonu su ovakvi useljenici u Totenhemu upravo vješto iskorišteni od strane policije da zastrašuju Engleze i Europljane prikazujući se kao netolerantni, kulturno neprilagođeni nasilnici i pljačkaši.
Tako su ovi “islamisti” u Evropi sve ono što nisu u Libiji, u Iranu, i što nisu bili u Iraku. I Europa se tako drži u stalnom strahu od arapskih i afričkih “luđaka” i “tiranina”. Jer, strahovlada i tiranija je jedini način vladavine koji se u Evropi i SAD održava već vjekovima. I to diktiraju mozgovi Vatikana koji vjeruju da je batina iz raja izašla. Baš kao i zmija.
Sa tim strahom se eliminira i mogućnost ulaska islamskog zlatnog dinara u svjetske financijske tokove kao monete koja bi bila u Evropi i SAD prihvaćena baš kao i islamski način bankarskog poslovanja – BEZ KAMATA I STVARANJA VRIJEDNOSTI IZ NIČEGA. A lihvarska ekonomija bez kamate je za londonski kartel (i vatikanski zapad op.s)- PROPAST.
Gaddafi tvrdi da će se boriti do kraja za “svoj” posjed – Libiju. Koliko će uspeti? Očito neće. Posljednje vijesti kažu – Tripoli je pao, gdje je Gaddafi? Kurvini sinovi sa zapada opet su uspjeli.  (Ivonazivkovic.net/Skriveno.com)

Skriveno TV: Libija -zabranjena istina