Matrix world KONTROVERZNO: Pušenje pomaže u prevenciji raka pluća?

Svake godine na tisuće liječnika i ostalih članova „nepušačke inkvizicije“ troše na bilijune dolara i ovjekovječuju ono što nepobitno postaje najveća povijesna zabluda u socijalnom inženjeringu. Uz pomoć većine zapadnjačkih vlada, ovi orwelovski lobisti progone pušače sa fanatičnim uvjerenjem koje nadilazi čak i smiješan debakl američke prohibicije alkohola, koja je trajala od 1919. do 1933. godine.

Danas gledamo na američku prohibiciju sa opravdanim čuđenjem. Istina je da je cijela nacija dozvolila da im se uskrati pivo i viski i to na diktat male grupe fanatika koji su bučili na sav glas. Nažalost, to su učinili iako je nedostajalo dokaza da alkohol uzrokuje ikakve boljke ljudima, osim ako se konzumira u astronomskim količinama.

No, sigurnosni razlozi ispijanja alkohola nisu bili važni toj grupi drekavaca već im je jedini cilj bio: kontrola drugih. Amerikanci su vidljivo „griješili“ tako što su uživali u par alkoholnih pića, dok su puritanci posredovali u ime Boga, i tako još jedanput pravili ostatak ljudstva mizernima.

Kad manjina iz interesa vlada ostalima

Iako ne postoji direktna veza između alkohola i duhana, povijest američke prohibicije je važna jer nam pomaže u razumijevanju kako je mali broj fanatika uspio kontrolirati živote i ponašanje desetaka milijuna ljudi. Danas se događa potpuno ista stvar sa pušačima, iako su ovaj put fanatici vlade i neuki liječnici, a ne drečavi religijski fanatici s ulice.

Određene vlade znaju da su njihova djela iz prošlosti direktno uzrokovala većinu raka pluća i raka kože u današnjem svijetu, tako da oni poduzimaju sve mjere da bi svalili krivicu na druge i da se ograde od bilo kakve financijske odgovornosti i tako sve svale na bezopasni organski duhan. Kao što ćemo saznati u daljnjem dijelu ovog izvješća, organski duhan nikada nije naudio nikome, i na određene načine može opravdati dokaze da osigurava zavidnu zaštitu za naše zdravlje.

Ne dijele sve vlade na svijetu isti problem. Japan i Grčka imaju najveći broj odraslih pušača na svijetu, ali najmanji broj raka pluća. U direktnom kontrastu sa njima: Amerika, Australija, Rusija i neke zemlje u Južnom Pacifiku imaju najmanji broj odraslih pušača na svijetu ali imaju i najveći broj oboljelih od raka pluća. Ovo je glavni trag u raspletanju apsurda i otkrivanja zapadnjače medicinske laži o tome da: „pušenje izaziva rak pluća.“

Europa je imala prvi kontakt s duhanom 1942. godine kada su Kolumbo i njegovi kolege, istraživači Rodrigo de Jerez vidjeli domorodce na Kubi kako puše. Već taj prvi dan, de Jerez je povukao svoj prvi dim i otkrio da ima vrlo relaksirajuća svojstva, kao što su mu domorodci i objasnili. Ovo je bio vrlo važan događaj jer je Rodrigo de Jerez otkrio da Kubanci i drugi američki domorodci poznaju slijedeće odlike duhana stoljećima: pušenje duhana i cigara ne samo da opušta već liječi kašalj i druge manje boljke. Kada se de Jerez vratio natrag u Europu, ponosno je zapalio cigaru na ulici i stoga je na brzinu zatvoren na tri godine jer je užasnuo španjolsku inkviziciju. Rodrigo de Jerez je tako postao prva žrtva nepušačkog lobija.

U manje od stoljeća, pušenje je postalo prihvaćena i socijalna navika u kojoj su ljudi uživali, dok se na tisuće tona uvozilo iz kolonija da bi zadovoljilo sve veće potrebe tržišta. Sve veći broj pušača spisatelja hvalili su univerzalnu dobrobit duhana za razne boljke. Do početka 20. stoljeća gotovo svaka druga osoba je pušila, ali su slučajevi raka ostali jako niski i tako bili gotovo nemjerljivi. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno: 16. lipnja 1945. godine nastupio je užasavajući kataklizmički događaj koji će polako, ali sigurno, uzrokovati da vlade izvrnu percepciju o pušenju zauvijek. Evo sjećanja K. Griesen o tom događaju:

„Kad je intenzivno svjetlo nestalo, skinuo sam zaštitne naočale i pogledao direktno prema tornju. Otprilike u isto vrijeme primijetio sam plavu boju koja je okruživala oblak dima. Tada je netko povikao da bi trebali gledati u udarni val koji se kreće po zemlji. To je nalikovalo na blijede kružnice, koje se polako kretale prema nama po tlu od centra eksplozije. Bile su žute boje. Začudila me je stalnost oblaka dima. Nakon prve brze eksplozije, donji dio oblaka se činio da poprima stalan oblik i da tako ostaje nepomično u zraku. Gornji dio je nastavio rasti, nakon par minuta imao je visinu od bar pet milja, polako je poprimao cik cak oblik zbog promjenjivog smjera vjetra na različitim visinama. Dim je probio neki oblak na početku svoga uzdizanja i činilo se da oblak nije ni malo utjecao na njega.“ Naravno, bila je to eksplozija prve atomske bombe – New Mexico, 16. srpnja 1945. godine.

Eksplozija prve atomske bombe, New Mexico, 16.srpnja 1945. godine

To je bio ozloglašeni „Trinity test“ (trinity znači trojstvo na Engleskom, op. prev.), prvo prljavo nuklearno oružje koje je detonirano u našu atmosferu. Šest kilogramska sfera plutonija, sabijena do super kritične točke uz pomoć eksploziva. Trinity je eksplodirao nad New Mexicom jakošću koja odgovara 20 000 tona TNT-a. U par sekundi bilijuni smrtonosnih radioaktivnih čestica bilo je preneseno u atmosferu na visinu od šest milja, gdje su ih jake struje zrake (jet streams) prenijele nadaleko.

Američka vlada je bila unaprijed upoznata s efektima radijacije, isto tako je znala kakav smrtonosni utjecaj ima na ljude, pa ipak otvoreno su naredili testiranje, potpuno ne mareći za zdravlje i dobrobit ljudi. Po slovu zakona, to je bilo kazneno djelo grube nepažnje, ali to američku vladu nije uopće brinulo. Prije ili kasnije, na ovakav ili onakav način, trebali su pronaći nekog drugog krivca za dugoročne posljedice od kojih pate Amerikanci i drugi građani na određenim lokacijama i u zabačenim predjelima.

Ako mikroskopski radioaktivni izotop padne na vašu kožu dok ste na plaži, dobit ćete rak kože. Udahnete li samo jednu česticu iste smrtonosne nečistoće, smrt od raka pluća postaje neizbježna, osim ako ste jako sretni pušač cigareta. Mikroskopska radioaktivna čestica zakapa se duboko u tkivo pluća, u potpunosti iscrpljuje limitirane rezerve vitamina B17 u vašem tijelu i uzrokuje galopirajuću nekontroliranu mutaciju stanica.

Laboratorijske manipulacije

Kako možemo biti sigurni da čestice radioaktivne nečistoće zaista uzrokuju rak pluća svaki put kad se subjekt njima izloži? Za prave znanstvenike, nasuprot medicinskim šarlatanima i vladinim propagatorima, to uopće nije problem. Da bi se bilo koja teorija znanstveno prihvatila, prvo mora biti dokazana u skladu s rigoroznim zahtjevima univerzalno prihvaćenima od strane znanstvene zajednice. Kao prvo, treba izolirati radioaktivni izotop za kojeg se sumnja da uzrokuje određene posljedice, nakon toga treba izvršiti propisno kontrolirane laboratorijske eksperimente da bi se dobili rezultati, primjerice, rak pluća u sisavaca.

Znanstvenici su bezobzirno žrtvovali desetke tisuća miševa i štakora na taj način kroz mnoge godine, namjerno podlažući njihova pluća radio aktivnim supstancijama. Dokumentirani rezultati ovih žrtava su posvuda identični. Svaki miš ili štakor je razvio rak pluća, svaki miš i štakor je nakon toga umro. Teorija je tako pretvorena u čvrstu znanstvenu činjenicu pod strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Osumnjičena supstancija (radioaktivna tvar) izazvala je određene rezultate( rak pluća) kad bi ih sisavci udahnuli.
Sveopća magnituda rizika od raka pluća u ljudi zbog radioaktivnih otpadaka iz atmosfere nije nikako preuveličana. Britanija, Amerika, a potom i Rusija, zabranili su atmosfersko testiranje nuklearnih eksplozija 5. kolovoza 1963. godine, nakon što je više od 4 200 kilograma plutonija raspršeno diljem atmosfere. Poznato je kako manje od jednog mikrograma (milijunskog dijela grama) udahnutog plutonija uzrokuje neizlječivi rak pluća kod ljudi, i isto tako znamo da je ta „prijateljski“ nastrojena vlada raspršila 4 200 000 000 (4,2 bilijuna) smrtonosnih doza u atmosferu sa životnim vijekom polu raspadanja radioaktivnih čestica od 50 000 godina. Zastrašujuće? Nažalost, bit će i gore.

Zastrašujući prikaz nuklearnih eksplozija od 1945 do danas: Video pogledajte OVDJE

Plutonij spomenut u gornjem dijelu teksta je dio nuklearnog oružja prije detonacije, ali daleko najveći dio smrtonosnih radioaktivnih čestica bivaju pomiješani sa običnom prašinom, tlom, pijeskom i biva ozračeno dok se miješa sa nuklearnom eksplozijom. Ove čestice čine najveći dio eksplozijskog „dima“ koje vidimo na slikama nuklearnih eksplozija. U većini slučajeva tone materijala trajno se ozrače usput u tranzitu, ali treba biti jako suzdržan u izračunu i ustvrditi kako samo 1 000 kilograma površinskog materijala biva usisano za vrijeme svakog atmosferskog nuklearnog testa.

Prije nego li su ih zabranili u Rusiji, Britaniji i Americi, izvedeno je ukupno 711 atmosferskih nuklearnih testova iz čega se da zaključiti kako je na taj način stvoreno 711 000 kilograma smrtonosnih mikroskopskih radioaktivnih čestica, čemu treba dodati 4 200 kilograma iz samih oružja. Sve zajedno, riječ je sada o 715 200 kilograma radioaktivnih čestica. To znači više od milijun smrtonosnih doza na kilogram, što znači da su naše vlade kontaminirale našu atmosferu sa više od 715 000 000 000 (715 bilijuna) takvih doza, dovoljno da uzrokuje rak kože 117 puta na svakom čovjeku, ženi i djetetu na Zemlji.

Crveno: brojnost, Plavo: smrtnost, (Svjetska zdravstvena organizacija)

Radioaktivne čestice ne nestaju samo tako, same od sebe, barem ne za vrijeme našeg života, života naše djece i naših unuka. Sa životnim vijekom polu raspadanja od 50 000 godina i duže, ove bezbrojne milijarde smrtonosnih radio aktivnih proizvoda naših vlada bit će s nama u stvari zauvijek. Jake zračne struje ih cirkuliraju svuda po svijetu i raspršuju ih svugdje, iako u jačim koncentracijama nekoliko tisuća milja od originalnog mjesta testiranja. Sasvim običan vjetar ili drugi površinski poremećaji, sve su što je potrebno da se ponovno uskovitlaju i povećaju opasnost za sve koji se nalaze u blizini.

Nekad bezbrižna ljetna igra u pijesku na plaži, danas može lako postati samoubojstvo, ako se dogodi da uskovitlamo par radioaktivnih čestica koje se mogu zalijepiti za našu kožu ili koje možemo udahnuti u pluća. Možda Michaelom Jacksonom s onom kirurškom maskom preko nosa i usta i nije bio tako blesav? (s obzirom na njegovu sumnjivu smrt, svašta mi se vrzma po glavi op. prev.).

Masovna obmana atomskog doba

Dvanaest godina nakon kataklizmičkog Trinity testa postalo je očito da zapadnjačkim vladama ove stvari potpuno izmiču kontroli. Godine 1957. Savjet za britansko medicinsko istraživanje napravilo je izvješće u kojem navode da se na globalnom planu „smrt od raka pluća više nego udvostručila u periodu od 1945. i 1955. godine“ iako nisu ponudili nikakvo objašnjene za uzrok. Za vrijeme tog istog desetogodišnjeg perioda, smrt od raka u samoj blizini Hiroshime i Nagasakija narasla je do neba. Do kraja službenih atmosferskih testiranja 1963. godine, pojava raka pluća na pacifičkim otocima povećala se za pet puta od 1945. godine. Vlade su zeznule naš okoliš za narednih 50 000 godina i bilo je krajnje vrijeme da „velika vlada“ počne raditi jake diverzijske akcije.

1959. godine Svjetska Zdravstvena Organizacija je postigla dogovor sa IAEA kojim je postavljen veto na nuklearna istraživanja SZO o efektu radijacije.

Kako ljudi mogu dobiti dokaze na koji način obolijevaju od raka pluća i da su za to krive vlade ako ih se nikada ne može navesti da priznaju odgovornost ili ih za to tužiti? Jedina druga očita supstancija koju ljudi unose u svoja pluća osim zraka je, naravno, duhanski dim, tako da su vlade na to obratile pozornost. Slabo kvalificirani medicinski „istraživači“ odjednom su bili preokupirani ogromnim vladinim programima koji su svi bili koncentrirani na istu metu: „dokazati da pušenje duhana uzrokuje rak pluća.“ Pravi znanstvenici (naročito neki poznati nuklearni fizičari) otužno su se smiješili na prijašnje jadne pokušaje uspostave protu pušačkog lobija, i sve ih uvukli u najsmrtonosniju stupicu. Takozvani medicinski istraživači bili su prozvani da dokažu lažne tvrdnje pod istim krutim znanstvenim pravilima koja su korištena za dokazivanje utjecaja radioaktivnih čestica na stvaranje raka pluća kod sisavaca.

Ovdje je jako važno naglasiti, da bi bilo koja teorija postala općeprihvaćena od znanstvene zajednice, mora biti dokazana u skladu s rigoroznim zahtjevima koji su univerzalno dogovoreni od strane znanstvenika. Kao prvo, osumnjičena supstancija (duhanski dim) mora biti izolirana, tada korištena u dobro kontroliranim laboratorijskim eksperimentima da bi dobili određen rezultat, odnosno, da bi dokazali da uzrokuje rak kod sisavaca. Usprkos naporu da izlože na desetke tisuća naročito osjetljivih miševa i štakora ekvivalentu od 200 cigareta dnevno, u periodu od jedne cijele godine, „medicinska znanost“ nikad nije uspjela dobiti rezultate da uzrokuju rak pluća u ijednom mišu ili štakoru. Da dobro ste pročitali. U više od 40 godina, stotine tisuća liječnika namjerno nam lažu.

Pravi znanstvenici su uhvatili za gušu znanstvenike šarlatane jer su „sparili“ eksperiment smrtonosnih radioaktivnih čestica sa eksperimentom benignog pušenja duhana, što uvjerljivo dokazuje, jednom zauvijek, da pušenje, ni pod kakvim uvjetima, ne uzrokuje rak pluća. Čak štoviše, u velikim „slučajnim“ eksperimentima nikada nisu dozvolili da pravi znanstvenici publiciraju kristalno čiste dokaze da pušenje u stvari štiti pluća od raka pluća.

Svi miševi i štakori korišteni u nekom, jedan jedini put održanom, specifičnom eksperimentu na koncu bivaju uništeni. Na ovaj način znanstvenici osiguravaju da rezultati od bilo koje korištene testirane supstancije ne mogu „slučajno“ kontaminirati stvarne ili imaginarne efekte neke druge supstancije. Tada, jednog lijepog dana, par se tisuća  miševa iz eksperimenta o pušenju, „slučajno“ kao čudom stvorilo, u eksperimentu o radioaktivnim česticama, rezultati prethodnih eksperimenata sa radioaktivnim česticama i utjecaja na miševe su poznate, svi miševi su umrli od raka pluća. Ali ovaj put, protiv svih očekivanja, 6 posto miševa pušača je preživjelo izlaganje radioaktivnim česticama. Jedina varijabla u svemu tome je bila, da su miševi prethodno bili obilno izloženi duhanskom dimu.

Goebbelsova laž: nakon toliko reklama i “stručnih” stavova

Vladin pritisak je u kratkom roku potisnuo činjenice koje su povučene od očiju javnosti, ali to nije u potpunosti ušutkalo prave znanstvenike. Kakva farsa. Profesor Schrauzer, Predsjednik Internacionalne Udruge za Bio i anorgansku Kemiju, svjedočio je pred kongresnim odborom SAD-a 1982. godine o tome da je dugo poznato kako su neki sastojci duhanskog dima vrlo dobro znani kao protu kancerogene supstance (sprječavaju rak) i da su testirane na životinjama. On je nastavio s izjavom da aplikacijom supstance iz cigaretnog dima dolazi do potiskivanja kancerogene supstance ako su i one aplicirane na životinji.

Profesor Schrauzer nije stao na tome. On je dalje posvjedočio pod prisegom pred kongresnim odborom „da se nikada nije pokazalo da ijedan sastojak cigaretnog dima uzrokuje rak pluća u ljudi,“ dodajući da: „nitko nikada nije uspio producirati rak pluća, kod laboratorijskih životinja, od udisanja cigaretnog dima.“ To je bio fin odgovor na dosta zbunjujući problem. Ako vlada blokira publikaciju nečijeg znanstvenog rada, tada treba iskoristiti alternativnu opciju i iznijeti esencijalne podatke na način da uđu u kongresne zapise!

Kako se moglo i pretpostaviti, ove čvrste činjenice su vladu i „znanstvenike“ šarlatane dovele do ruba bijesa. Do 1982. godine, oni su počeli vjerovati svojoj vlastitoj smiješnoj propagandi, ni eminentni znanstveni establišment ih nije mogao ušutkati. Odjednom su počeli kriviti druge „tajne“ sastojke koje duhanske kompanije stavljaju u duhan. „Da, to mora biti to!“ -željno su žamorili, dok im šačica znanstvenika nije telefonirala i objasnila da su i ti „tajni“ sastojci bili korišteni u eksperimentu s miševima, i da su i oni bili beskorisni da bi se uzrokovao rak pluća.  Sa preko 300 incidenata, Windscale je generirala 76 posto radijacije u Europi 1984. godine. Stvari su izgledale očajne za vlade i liječničku zajednicu u cjelini. Pošto se anti pušačka kampanja počela novčano potpomagati još od ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, desetci tisuća liječnika koji su izašli s medicinskih škola, izučeni su da pušenje uzrokuje rak pluća. Većina je vjerovala ovoj laži, ali počele su se pojavljivati napukline u toj iluziji. Čak i najtuplji od najtupljih doktora vidjeli su da se podaci ne podudaraju i kad su zatražili objašnjenja, rečeno im je da ne postavljaju glupa pitanja. „Pušenje uzrokuje rak pluća“ propagirali su svima u polu religijskom zanosu gdje je slijepa vjera postala zamjena za dokaze.

Moć propagande i pohlepa korporacija

Ponekad čak i slijepa vjera treba pozitive potpomoći, koje su u ovom slučaju postale agencije za marketing i medije. Odjednom su televizijski ekrani bili preplavljeni slikama užasnih pocrnjelih „pušačkih pluća,“ zajedno sa popratnom mantrom o tome da ćete umrijeti u užasnoj agoniji ako ne prestane s pušenjem isti čas. Bilo je to, naravno,  patetično smeće. U mrtvačnici pluća pušača i nepušača izgledaju isto, roza, i jedini način na koji forenzički patolog može reći je li netko bio pušač ili nepušač je ako nađu masne mrlje nikotina na nečijim prstima, ili paket Marlbora ili Camela u džepu kaputa ili ako netko od rodbine nepametno prizna da ste pušili demonsku travu.

Crna pluća? Od rudara iz rudnika ugljena, koji su cijeli svoj radni vijek udisali obilne količine mikroskopskih čestica prašine crnog ugljena. Isto kao i sa radioaktivnim česticama, oni ulaze duboko u tkivo pluća i ostaju tamo zauvijek. Ako je netko radio u rudniku ugljena bez zaštitne maske za disanje, 20 ili više godina, onda će mu pluća izgledati kao ova na slici.

Mnogi ljudi se pitaju kako to da su ti pušački miševi bili zaštićeni od smrtonosnih radioaktivnih čestica, čak štoviše, pitaju se zašto današnje brojke pokazuju da mnogo više nepušača umire od raka pluća negoli pušača. Profesor Sterling sa sveučilišta «Simon Fraser» u Kanadi, možda je najbliži istini. Sproveo je istraživanje u kojem je otkrio da pušenje potpomaže stvaranje tankog sluzavog sloja u plućima, koji formira zaštitan sloj koji zaustavlja bilo koje kancerogene čestice da uđu u tkivo.“

Ovo je najvjerojatnije činjenica najbliža istini koju trenutačno možemo dobiti, i nema nekog perfektnog znanstvenog smisla. Smrtonosne radioaktivne čestice koje udišu pušači bi na takav način bili zaustavljeni u sluznom sloju i tada izbačene iz tijela prije nego li uđu u tkivo.

Sve ovo može biti malo deprimirajuće za nepušače, ali postoji par stvari koje se mogu uraditi da bi minimalizirali rizik, koliko je god to moguće. Približite se pušačima u vašem omiljenom baru i udišite dim dok oni puše. Hajde, ne sramite se, udahnite par dubokih udisaja. Ili biste mogli na primjer popušiti jednu cigaretu ili malu cigaru nakon jela, samo tri na dan da stvorite tanku sluzavu zaštitu. Ako ne možete ili ne želite sve od gore navedenog, onda promislite o tome da se javite nekome od nasljednika Michael Jacksona, da vam pošalju zaštitnu kiruršku masku! (MatrixworldHR)

SKRIVENO dodatak: Nema sumnje da su današnje cigarete ipak izuzetno opasne i to ponajviše zbog otrova kojima ih moćne korporacije prskaju, od samog duhana, biljke koja se u proizvodnji tretira štetnim kemijskim preparatima, do finalnog proizvoda, cigarete koje se parfemima tretiraju radi arome, ali i različitim supstancama kojima se povećava ovisnost određenom brendu. Tako neovisno o kontroverznim istraživanjima i dokazima koje objavljujemo u ovom tekstu, možemo objektivno suditi današnjim korporacijskim proizvodima kao izuzetno štetnom proizvodu. Srećom, još uvijek se na tržištu može nabaviti prirodan duhan, provjereno siguran proizvod, kao i papir za motanje duhana i cijeli niz drugih proizvoda, mimo industrije otrova, globalnim korporacijama, tvornicama novca. Duhan je jedini proizvod koji države sotoniziraju, ali istodobno subvencioniraju velikim sredstvima njegovu proizvodnju što je najbolja ilustracija svijeta u kakvom živimo i sustava koji vlada masama.  (apa)

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE:

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>