The Beat Fleet: Bend bez mesijanskog kompleksa

Kultni splitski bend “The Beat Fleet” najbolje je i uvjerljivo najinteligentnije što hrvatska glazbena scena danas ima, a to su dokazali i svojim posljednjim albumom «Pistaccio Metallic» koji je objavljen nedavno. Čim se pojavio u prodaji, etablirao se kao album o kojem i najgrđi korporacijski «rock kritičari» pišu u superlativima. Na portalu «Skriveno» nema smisla pisati o njihovoj muzičkoj genijalnosti i zrelosti, brutalnom sarkazmu, osjećaju za trenutak, sociološkim aspektima, sjajnom dijagnosticiranju splitskog (hrvatskog/planetarnog) stanja uma, ali nakon ovoga albuma nemoguće je ne primijetiti koliko se TBF dosljedno bavi i onim alternativnim temama iz domene «skriveno» koje pogrdno često nazivamo «teorijama urote» iako, o tome i TBF-ovci govore, sve je manje tu teorije, a sve više očite zavjere. Ono što je u slučaju TBF-a najbitnije, jest da oni o tim temama progovaraju čisto, nepretenciozno, direktno i jasno, uvijek na onaj svoj prepoznatljivi način, lišen svake patetike, mesijanskog kompleksa, i dakako, uz onaj sjajni TBF-u svojstven humor. Pjesma «San» s njihovog zadnjeg albuma pravi je primjer onoga o čemu govorimo jer to je oda svemu što nam se događa, a o čemu se ne govori na TV-u, u političkom kokošinjcu u izbornoj godini, iza i ispred oltara s punim kesama lemozine, a pogotovo ne na kavicama ušminkanih komada koje slušaju cajke ili na pijankama brendoformiranih frajera koji nose iste patike. «Uvik kontra», «Uspavnka», «Vrag», već spomenuti «San», baš kao i cijeli niz pjesama s njihovih prethodnih albuma, stalno kroz stihove i pozadinski «split – hop» ritam  podsjećaju nas kako neke nesvakidašnje teme odavno više nisu rezervirane za neku krajnje probranu, minimalnu publiku, nego da postaju mainstream, pa makar i indirektno, onako kako to radi TBF. Vjerojatno najveći dio publike neće znati o čemu to splitski bend dubinski govori niti će znati domete znanja kojima raspolaže načitani autor stihova Saša Antić s očito širokim rasponom interesa za libre svake vrste, ali neminovno će shvatiti da nešto ne valja, kako u Splitu, Hrvatskoj, tako i u cijelom ovom sjebanom svijetu (analizirat Antićevu poeziju bilo bi krajnje glupo, u startu nemoguća misija i kad bi se uhvatili tog luđačkog posla pokazali bi samo nepoštovanje prema autoru, čistu glupost… uostalom, tko je ikada mogao reći što pjesnik misli, što je pjesnik htio reći… to je glupo, to ostavljamo korporacijskim umišljenim rock kritičarima koji su već predstavljajući zadnji album TBF-a napisali samo toliko bisera …  )

Split – grad suprotnosti

Da bilo tko pjeva o ovim alter temama, teško da bi mogli tu poruku podijeliti s masama ovako jednostavno, potpuno cijepljeni od mesijanstva kao TBF, bend kojem ne pada na pamet stati pred stado i voditi tu slijepu masu. Bilo kuda. Oni samo govore ono što vide, što misle, u svojim rimama analiziraju sranje (stanje) za sebe i tek onda govore o tome bez trunke podilaženja publici, nije ih briga što će tko o njima misliti. Uostalom, ironija i zajebancija, pametna zajebancija, jedini su način kako ostati normalan u ovom svijetu lažnih bogova i prodanih duša. Istini za volju, i Hladno Pivo je svojedobno u pjesmi «Ezoterija» načelo ove teme, ali nikad tako dosljedno i konstantno kao Splićani. Taj grad je zaista grad suprotnosti, grad zadrtih desničara i licemjernih katolika, a istovremeno grad najveće slobode uma.

Zato novi album TBF-a ne bi bilo pošteno skinuti s interneta nego ga kupiti, makar neminovno i na taj način financiramo prljavi korporativni stroj, ali jebiga, ovo znanje i iskustvo upakirano u neprikosnoveni split-hop art valja platiti. Bio smak svita blizu ili ne, ekipi koja je svih ovih godina pjevala o kapetanu Dati, Scully i Mulderu, sudjelovala u «Obračunu kod Hakikija» treba «dati pet». Oni definitivno, uvjerljivo imaju najbolji plan za susret s 2012. godinom, s planetom X, srazom Zemlje i planeta Nibiru:

« Apokalipsa s vašeg balkona, rezolucija perfektna, kristalan sound, sorround all arround when it hits the ground!

SRIVENO TV – TBF (San)

 

(…)

Raznit će nas svugdi neki ritam ludi di god mu se svidi … O nama će pričat ka i mi o Atlantidi, a možda i neće, ma jebo nas nemamo sreće …

(…) Pjevaju o danu kad je vrag došao u grad …

(…) Možda sve je iluzija, cili ovaj svijet, možda se svemir širi kako se širi ljudska svijest, možda smo nečiji eksperiment ili nečija mašta, možda smo svašta, možda nas je stvarno svorija bog al ko je stvorija njega, pitam se to, možda smo u šumi, ah, krhko je znanje, šta ga imamo više ka da ga imamo manje….

(…)

bog i zemljani … Glupi gmazovi, ružni, lijeni prokleti im geni, bit će istribljeni… Daleko od kuće, tu će ostavit svoje šuplje kosti jer odi su nepoželjni gosti…

Intropatija … simulirana zbilja puna strasti, atrakcija, životi su plod tuđih kalkulacija,

a njihov stvaran svijet u stvari nije stvaran
jer je umjetno stvaran, šareni paravan,
iza njega svit prazan, siv ka i duše,
guše me karakteri, hladni frižideri
i vidim perverzne scenarije,
da živi se u strahu i troši na pizdarije,

programirane volje ne znaju za bolje,
misle da je bolje gazit onog tko je dolje,

moć i kontrola pasivne populacije,
dok korporacije spremaju okupacije,

u ime pravde, morala, Boga,
nije bitno koga kad je profit iznad toga,

(…)

spazam …. A di je istina? Prikrivena, ušivena u pergamentima bez imena. Okovana u lance birokracije, zaboravljena u labirintima racionalizacije.
Zbog paleži, cenzure i transkripcije, duhovne policije, živimo u svitu laži i fikcije, a guzonje iz lože nas svako malo lože, rob voli bit rob drugačije ne može.

Da li je pojava božjeg sina vrjednija od eksploatacije monstruma cenzure i medija? Da li su zaista vidjeli božjeg sina, ili tu ima nešto što skriva se vješto. Zaista, kakve ce biti mase, kad je nekima stalo da zna se malo. Možda nikada necemo ni znati i samo cemo ratovat i patit dok ce vragovi krasti. Zato živimo do pola, puni straha i vjere, i skrivenog bola. U blatu materije i privatizacije, topovsko meso na bedemu šta dili civilizacije. Daleko od boga, daleko od istine, takvo je vrime, moderno je bit bez vrline. I eto, grad nam postaje geto, nista nam nije sveto al’ doce ljeto pa ce sve to na trenutak biti u redu, i poredak stvari, stari, ja cu zavarit. U kavezu slucaja i eksperimenata slobodna duša je virus u programu društva.

Samo sam uteg na vagi univerzuma, na njoj balansira ravnoteža mog uma. Skepticnost me vezala za iskustva, ne želim bit artikal na štandu potrošackog društva.I šta sam usrid svemira?

biraj – Budu, Allaha il’ Krista, il’ si ateista, stvar je ista sve dok si materijalista

(…)

tobogan …

U svitu bez pravde barabe grabe živimo po zakonu ko se bolje snađe?
A ja bi rađe da bude utopija
Al reći će mi «Lud si! Nisi se uklopija!»
«Naiva! Ne može te izličit niti Pliva, i Belupo skupa, jer si glupan!»
Masa uvrijeđenog mesa će ti reć da si blesa ako nemaš interesa i cilj ti nije kesa
Hladna je društvena klima, društvo se klima na izvrnutim vrijednostima i sive stanice su pljesnjiva hrana radioaktivnih slika sa ekrana
Zaradim, trošim, ja sam dobar konzument

Živi li sloboda ispod nebeskog svoda
Il je na putu do Boga, ali koga? svako pleme ima svoga i zato ne može bit sloga
Dogma je droga, roba koja dobro se proda Istina daleko je od toga Ka pahulja snijega pada tiho, najtiše I čim je dotakneš nema je više

 

 

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>