Znanost po MARKU: Da otputujem kroz vrijeme, opalio bih si šamarčinu i rekao – vidiš da može!

Zar ne bi bilo divno kad bi svaku pogrešku ili krivi korak u životu mogli ispraviti jednostavnim vračanjem u prošlost? Upoznati neku osobu i odmah znati je li baš za vas ili možda ipak ne jer, zamislimo da možemo otići par godina u budućnost i vidjeti jesmo li još uvijek s tom istom osobom i „isplati“ li se uopće upoznavati je u samom startu… ili, možemo zamisliti bezbroj korisnih situacija, primjerice vidjeti koliko će se isplatiti posao za koji upravo idete na razgovor kod šefa? Heh, zvuči primamljivo, zar ne? Na žalost, postoji kvaka jer, ma koliko god bilo primamljivo, toliko je ta igra s vremenskim putovanjima prepuna zafrkanih paradoksa i razno raznih pitanja i petlji. Osnove, ona temeljna pitanja teorije putovanja kroz vrijeme, postavili su neki od genijalnih umova poput Alberta Einsteina i Stevena Hawkinga.

Paradoks djeda i super WC školjka

Putovanje u prošlost, ma koliko god zanimljivo ono bilo, smatra se ipak neizvedivim i nemogućim, ako ni zbog čega, onda sasvim sigurno zbog onog temeljnog paradoksa nazvanog „Paradoks djeda“. Kako najbolje ideje čovjeku dolaze dok sjedi na WC školjci, najbolje je ovu temu i način na koji je taj paradoks dobio svoje ime, sagledati iz te perspektive. I zamisliti ideju da WC školjka uz malo preinaka može postati savršen stroj za putovanje kroz vrijeme. Ako već jednu takvu ideju «vremenskog WC stroja» dovodimo do vrhunca sprdačine i ironije, bar nećemo morati prenemagati se pričama o svim onim ultra sofisticiranim gadgetima i „vremeplovima“ iz SF filmova poput stolice s rotirajućim diskovima  i svjetlećim lampama od 40W u bojama ( Time machine ) ili automobilu «Delorean» koji uopće nije imao lakiranu karoseriju ( Back to the future I, II, III ) i slično, da sad ne nabrajam…. Zamislimo, dakle, radije kako sjednemo na tu svoju omiljenu, ultra sofisticiranu WC školjku za putovanje kroz vrijeme i vratimo se u doba kad je naš djed bio običan mladić, masne kose od briljantina «made in Italija», nosio „štofane“ hlače opeglane „na crtu“ i pio mlijeko sa skorupom. Zamislite da se pojavite pred njim, izvadite pištolj i upucate vlastitog djeda, alo!?? (da me čuje obiteljski psihijatar) Tu kreće paradoks. Da ste upucali vlastitog djeda, vaš otac nikad ne bi vidio ovoga svijeta, pa tako ne bi ni vi ugledali svjetlo dana. Samim time, nikad ne biste ni napravili vašu WC školjku – vremeplov i imali priliku vratiti se u prošlost i tamo (gdje god to bilo / kad god to bilo, bolje rečeno…) likvidirati vašeg djeda. To bi, dakle, bio taj famozni paradoks, bit paradoksa djedice.

Inače, kao što su to već mnogi u djetinjstvu u svojim glavicama pokušavali dokučiti i izbrijavali sve moguće i puno češće, nemoguće teorije, bezbroj je mogućnosti što se sve može učiniti i postići potencijalnim vračanjem u prošlost. Jasno, da nema tog šugavog paradoksa. Mogli bi, recimo, šapnuti Adolfu Hitleru sve važnije poteze savezničkih trupa i time mu dati ogromnu prednost u ratu. To bi moglo rezultirati možda da nacisti prije svojih neprijatelja dođu do nuklearnog oružja (kao da ionako nije sve krenulo od njih), i započnu nuklearni rat zbog kojeg bi nestalo kompletnog života na Zemlji, uključujući jednog dana i samog direktora tvornice za proizvodnju WC školjki zbog čega naš izumitelj s WC školjke ne bi nikad uspio  napraviti svoj famozni vremeplov, već bi vjerojatno nuždu obavljao u dvorištu s hrpom mutirane populacije koja ima problema s iradijacijskim proljevom. Uh, baš zabavna ideja, zombi koji obavlja veliku radioaktivnu nuždu u dvorištu. Zar nije?

Duši se neće da kroz vrijeme putuje

Što ako ne bi išli tako daleko nego, primjerice, samo se tim famoznim vremeplovom vratili u vrijeme kad ste i vi sami već rođeni, pa čak da se vratite u vrijeme kada u trgovini sanitarne opreme kupujete baš tu istu WC školjku od koje ste (kasnije, hm) napravili vremeplov i nekako sebe spriječite da je uopće kupite: «Hm, bolje vam je možda sagraditi poljski WC i uštedjeti si muku….“ Eh, u tom slučaju očito dolazi do malo većeg petljanca jer, na toj razini ove vremeplov WC zbrke gdje imamo sebe iz prošlosti pored sebi iz budučnosti, nameće se novo pitanje – Što je s dušom, s nama samima, što je s našom sviješću, ne računajući tijelo? Kako mogu odjednom postojati dvije identične duše u dva identična tijela na istom mjestu? Zgodna paradoksčina, zar ne? Prema tome, rekao bih, povratak u prošlost…I don’t think so doc’!

No, idemo dalje. U ovoj priči stvari uvijek mogu postati još gore, da ne kažem luđe. Jer sada  dolazimo polako do koncepta putovanja u budućnost. To je već zanimljivije područje gdje se paradoksi mogu eliminirati ili čak ići u prilog samoj teoriji.

Albert Einstein postavio je svoju teoriju relativnosti i kao njezin dio i paradoks blizanaca (iako mu to i nije baš neki paradoks, barem po logici nerješivosti i zatvorenog kruga). Riječ je o ideji, konceptu da ništa u našem univerzumu ne može putovati brzinom bržom od brzine svjetlosti koja iznosi 300 000 km/s. Najveća moguća brzina koju je moguće postići, (jasno, govorimo o tijelu s masom, jer foton svijetla je, primjerice, nešto posve drukčije…), je 99.9% te brzine što iznosi 299 700 km/s, dakle cijelih 300 km/s sporije od maksimuma. E sad zašto paradoks blizanaca? Zamislimo dva brata blizanca, rođena uz samo sekundu razlike. Obojica navrše 20 godina i jedan od njih dvojice odluči se na putovanje nekakvim zvjezdanim brodom koji postiže maksimum moguće brzine, a to je onih maloprije spomenutih 99.9% brzine svjetlosti, dok drugi odluči ostati na čvrstom tlu planeta nam Zemlje. Ubrzavajući prema maksimalnoj brzini, blizancu u letjelici vrijeme se usporava kako se primiče tom maksimumu, a faktor usporavanja vremena na toj – nazovimo je „ terminalnoj brzini“, toliki je da će blizancu u letjelici kojom putuje proći jedan dan, dok će njegovom bratu «za to vrijeme» proći čitava godina na Zemlji. Pretpostavimo da se naš blizanac astronaut tako vozio 80 dana i naposljetku usporio, vratio se na Zemlju gdje ga je strefio infarkt jer je shvatio da je na Zemlji prošlo 80 godina. Kako je sve započelo kad su obojica brače blizanaca imali svaki po 20 godina, dakle 20+80=100, njegov brat blizanac vrlo je vjerojatno dobar niz godina pod granitnom pločom, u grobu, a njemu je tek 20 godina i 80 dana, osim ako mu brata nije spasila dobra genetika i zdrav život. Dakle, u odnosu na onoga tko se odluči kretati 99.9% brzine svjetlosti, za jedan njegov dan, nama ostalima će proći jedna godina.

99, 9 – baš kao u Konzumu

Odakle baš tih 99.9%, kao da govorimo o cijeni iz Konzuma, a zašto ne 100% brzine svjetlosti? Za to se očito pobrinuo nekakav zakon univerzuma, vremena i prostora, barem prema pravilima igre u ovom našem poznatom 3D vrijeme/prostoru. Vrijeme postoji kao četvrta dimenzija ( 4D ) i sve što se zbiva u svemiru unutar ostale tri prostorne dimenzije – dužina, širina, visina“ , dakle, u samom prostoru, usko je vezano za četvrtu dimenziju. Pojednostavljeno, ne možemo prijeći 100 metara, a da za to nije prošlo određeno vrijeme. Logično onda, za svaku radnju postoji određeni protok vremena.

Krećući se prema 99.9% brzine svjetlosti, vrijeme usporava, radnje i pokreti su nam usporeniji za što se pobrinuo sam zakon univerzuma da ne bismo mogli dostići, ali niti prekoračiti tih 100% brzine. A kako bismo to mogli da nema tog „slow motion“ efekta ? Lijepo. Zamislimo da se krećemo tim brodom brzinom od 99.9999999999999999999% brzine svjetlosti. Dovoljno bi bilo da ustanemo iz našeg sjedala i potrčimo u pravcu kretanja broda. Naša brzina kretanja nadodala bi se na brzinu broda i prema tome, ili bi dostigli točno 100% ili bi prekoračili tu brzinu. Zbog faktora usporavanja vremena, vrijeme bi za nas potpuno stalo pri tih 100% brzine svjetlosti, a ako bi je ikako mogli preči, po nekoj logici vrijeme bi išlo unazad. A tu onda dolazi do paradoksa da  bi ostali zapetljani u neprekidnu petlju od momenta kad smo bili na 99.9% pa dok smo premašili brzinu, e onda bi nas opet vratilo na trenutak kad smo se zatrčali unaprijed, pa tako stalno ispočetka i zapeli bismo u nekakvoj vremenskoj rupi, doživjeli nekakav prilično tripoviti „loop „ efekt.

Drugi princip putovanja u budućnost je zapravo isti kao i ovaj prvi, a svodi se na isti faktor usporavanja vremena. Dokazano je da pored svakog objekta velike mase, zbog njegovog gravitacijskog efekta vrijeme usporava za određen faktor. Postavljeni su atomski satovi unutar Keopsove piramide i zbog njene ogromne mase i gravitacije sat je kasnio za poveći decimalni dio sekunde.

U središtu naše galaksije Mliječna staza, nalazi se mega crna rupa. Objekt neopisivo velike gravitacije i mase da zakrivljuje sam prostor i toliko je jake gravitacije da zakreće samu svijetlost oko sebe ne reflektirajući je od sebe pa se zato dobije dojam rupe jer zapravo reflektira prostor iza sebe, a to je crnilo, tmina i mrakulja svemira.

Budalo, briši to vidiš da je moguće!

Pretpostavimo da imamo letjelicu koja putuje do same crne rupe u središtu galaksije i da nekako uspijemo ostati u orbiti, zbog ogromne brzine kružnog kretanja, da centrifugalnu silu izjednačimo s gravitacijskom silom crne rupe. Faktor usporavanja vremena ovdje je znatno, znatno manji. Umjesto 1:365,  otprilike iznosi 1:2, što je neisplativo uračunavši putovanje do središta galaksije i nazad.

Putovanje u budućnost kao teorija stoji, ali isključivo na način da sebi usporimo vrijeme i kad usporimo nazad na nulu, da vidimo da su svi oko nas stariji i da je svijet drugačiji, a pri tom bismo ostali uvijek mi – jedan jedini ja, sa dušom i tijelom, i ne bismo mogli sresti samog sebe kao starca u kolicima s kisikom ili možda dušikom za disanje upravo zbog toga jer smo u prošlosti krenuli na to putovanje i proveli XX vremena u toj letjelici, a nismo bili na Zemlji i normalno starjeli. Dakle, to je obrnuti paradoks djeda koji ovoga puta ide u prilog samoj teoriji putovanja u budućnost.

Na kraju, bilo kako bilo, jedno je sigurno, a to je da putovanje u prošlost nije moguće jer da jest sigurno bih se, poznavajući sebe, jednoga dana iz budućnosti vratio upravo u sadašnje vrijeme 24.4.2011. u 23:48h i sam sebi zalijepio šamarčinu i rekao „ Budalo briši to vidiš da je moguće „. Srećom, znanost po Marku moguća je samo na «Skkriveno», ne i u školskim udžbenicima….

Za one koji žele znati više o ovoj temi:

John Titor je “lik” koji tvrdi da je došao iz budućnosti, objavio je nacrte svog vremenskog stroja i urbana je legenda na internetu – LINK

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>