Ante PANCIROV: Ima li Boga izvan dominantnih religija?

Može li čovjek danas biti vjernik, neovisno o Crkvi, toj prvenstveno ljudskoj, čovjekovoj instituciji sa svim ljudskim vrlinama i slabostima? Ili, zapravo bilo bi možda još bolje postaviti pitanje, može li čovjek danas biti vjernik baš usprkos Crkvi? Iako vjerojatno na prvu loptu pitanje zvuči nesuvislo, a sasvim sigurno, zagriženi će štovatelji dominantne nam religije doživjeti to pitanje kao provokaciju, pitanje zapravo i nije tako blesavo kako na prvi pogled djeluje. Tko je ikad pokušao raspravljati s ortodoksnim vjernicima o religiji i vjeri, dobro zna koliko to može biti zamorno i unaprijed osuđeno na propast. Jer većina tih ljudi, raspravljati uopće ne žele. Čast iznimkama. Bilo bi divno kad bi mogli reći da je to zato jer su sva pitanja odgovorena, a dominantne religije toliko jasne da je rasprava nepotrebna, ali očito je da nije tako. Ipak, uz svaku čast iznimkama, većina će u začetku rasprave odustati. Neki će se pristojno povući, drugi će uvrijeđeno zaključiti da ste provokatori, dok će vas treći proglasiti za glasnogovornika Sotone osobno.

Jasno, svatko ima pravo na vjeru, na osobnu religioznost, dok god svojim stavom i postupcima ne ugrožava druge. Bilo da u ime Boga raznese sebe i nevine ljude oko sebe ili poput Jehovinih svjedoka uporno uvaljuje svoj proizvod bez pardona i granica.

Što kad se vjernik razočara u religiju?

No, što kad osoba koja je odgojena u duhu religije i odradila je sve sakramente, počne sumnjati u svoju religiju, nametnutu tradicijom i odgojem jer pukotine u svjetonazoru koji je do jučer bio neupitan, postanu toliko očite i logične da daljnje sudjelovanje u ceremonijalima i obredima prestane biti smisleno. Kad se vjera uzdigne iznad tradicije i sadržaj postane toliko važniji od forme, da institucija religije ostaje tek na razini poštovanja tradicije, odgoja i kulturnog i socijalnog identiteta? Što tada? Je li ta osoba izopćenik? Je li to siguran znak da je potpala pod utjecaj Zla? Dakako, tu nema govora o potpunoj opstrukciji institucije, kamoli gađenju u stilu idiotskog i površnog dokumentarnog filma «The God Who Wasn’t There» iz 1995. godine u kojem autor, bivši katolik vodi osobni križarski rat protiv svoje Crkve, očito vođen dubokim razočarenjem i unutarnjom frustracijom… Dakle, što kada vjernika razočara njegova Crkva, kada otkrije da stvari nisu ni približno onakve kakvima se prezentiraju, kada čvrsti argumenti stvore duboki jaz između religije i vjere, između Crkve i Boga, između dogme i beskonačne božanske ljubavi? Je li to kriza vjere? Je li to otvaranje čvrstih vrata koja sigurno vode u pakao? Je li to…. što ako je to pravi put? Kako znati? Jedno je sigurno – slijedi neminovna sablazan zagriženih vjernika koji neće oprostiti tako bogohulne, heretičke ideje. Oni čistoga srca molit će za otpadnika, ona većina koji se u svom licemjerju deklariraju kao vjernici u busaju u čvrsta kršćanska prsa, proklinjat će heretika.

A zapravo, od početka je trebalo biti jednostavno i lako. «Ljubi bližnjega svoga i ne čini drugome ono što ne želiš da se tebi čini» jednostavna je misao Isusa Krista, famozne ličnosti prema čijem rođenju brojimo početak novog vremena. Iako, neki prilično čvrsti dokazi sugeriraju da Krist nikako nije mogao biti rođen te nulte godine, nego otprilike šest godina prije Krista. Kako to zanimljivo zvuči: Isus Krist, rođen je šeste godine prije Krista. Naime, Herod je rođen 2. godine prije Krista, a on je po rođenju Isusovu naložio masovna ubojstva djece, ne bi li smaknuo novoga židovskoga kralja. Nadalje, prema nekim novim teorijama Isus nije rođen niti 25. prosinca, nego vjerojatno sredinom travnja, no sve to sasvim je nebitno za ovu priču. Uostalom, i puno starije religije od ove tri koje dominiraju svijetom u kojem živimo, imale su svoga spasitelja koji je rođen 25. prosinca od majke djevice i umro je za oprost grijeha što je, doduše površno, obrađeno i u prvom dijelu sada već kultnog filma Zeitgeist.

Majka Crkva odvojila se od naroda

Nebitno. Jer nije bit ovoga teksta istraživanje niti propitkivanje temelja religije. Moderna, današnja Crkva, institucija upravljana iz Vatikana, Crkva u Hrvata kojom upravljaju najviši predstavnici klera s Kaptola, to je tema. I zapravo, pravo je pitanje zašto se čuditi što vjernik gubi vjeru u svoju religiju kad se majka Crkva toliko odvojila od naroda. Bi li bilo previše za reći da narodu nikad i nije bila previše bliska, pa se vratiti na nemile dane davne i ne tako davne prošlosti? Previše pitanja, odgovora malo. Ionako, ovo je možda jedan običan interni dijalog između čovjeka i vječnosti. Uostalom, u ovoj zemlji preko 80 posto građana deklariraju se kao kršćani. Neka pola od tog broja nedjeljom obavljaju rituale i ceremonije, a vjerojatno ih pola od tog broja to radi po inerciji, zbog poštovanja tradicije i socijalne, kulturne orijentacije. Ostaje malo istinskih vjernika, a među njima su brojni stariji građani i svi drugi koji vjeruju u Boga u strahu od pakla. Bi li bio licemjer kad bih sve to radio samo zbog straha da u suprotnom neću kroz rajska vrata proći nakon smrti, pita se vjernik? Uostalom, zar Bogu o kojem je govorio Isus Krist, uistinu treba sav taj folklor? Što ako je Crkva uistinu izmislila dogme kako bi zastrašila ljude? Ili još radikalnije, imala pritom izgovor za napade na ljude drukčijeg mišljenja? Jedna je vjernica nedavno izjavila da poštuje ona i pripadnike drugih vjera ali da oni nisu u pravu jer jedino su kršćani dobili pravu istinu i jedino je njihova vjera prava. To će vam reći većina vjernika, no nekako se to baš i ne uklapa u Isusov nauk.

U knjizi «Tko sjedi na Petrovoj stolici?» kažu: U Novome zavjetu, u riječima Isusa, Krista, nema dogmi. Bilo bi zanimljivo znati odakle potječu dogme? Crkva je time započela na svojim koncilima; odlučila je: Od sada ovo vrijedi kao dogma, a zatim i ono. Tako su dogme dolazile jedna za drugom. Posljednja je bila dogma Marijinog tjelesnog uzašašća u nebo, koja je bila proglašena 1950. Budući da se radi o dogmi, svaki katolik mora vjerovati u to. Ako on to ne čini, smatra se heretikom i čeka ga vječni pakao. I to spada u «vjerske istine» koje su obvezatne. Ljudima se natjera strah u kosti da ih se učini nesigurnima. Isus nije ništa rekao o tome. On nije poučavao takav sadržaj niti je uopće govorio o dogmama. (…)

Na primjer, u godini 321. sabat je premješten na nedjelju. Latinska misa postoji od 394. Sakrament posljednje pomasti došao je u godini 550. Čistilište je bilo izmišljeno 593, prizivanje Marije i svetaca u godini 715. To se nastavlja dalje: Ljubljenje stopala papi bilo je uvedeno 809. Proglašavanje umrlih svecima službenim aktom pape postoji tek od 973. Posvećenje zvona je došlo u godini 1000. Bezbračnost svećenika postala je obvezatnom tek 1015, dakle 1000 godina poslije Krista. Oprosti su izmišljeni 1119; to je bilo vrlo unosno. Zatim su došli sudovi heretika. Ispovijedanje je bilo propisano u godini 1215. Tijelovo je bilo izmišljeno oko godine 1264. I tako se to nastavlja dalje i dalje. U svakom stoljeću bilo je ponešto pridodano kako bi se brimborium učinio još većim, još «ljepšim». Dogme su, dakle, crkvena vjerska pravila – ali nisu Božje zakonitosti. Dogme su nastale tek kad je prakršćanstvo već bilo preokrenuto u svoju suprotnost, kad su svećenici preuzeli vlast.
O tome međutim crkva danas kaže – što se može pročitati opet u knjizi »Vjera crkve» od Neuner – Roos: «Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu…» Br. 149) Ili: «Sve što je u svezi s tumačenjem pisma podliježe konačno sudu crkve…» (Br. 151) U ovome se opet pokazuje bezuvjetno polaganje prava na vlast i oholost crkve.

U Hrvatskoj, zemlji lopuža, 80 posto kažu da su kršćani

Može li čovjek biti vjernik, a ne vjerovati u Crkvu? Čovjek koji istinski ljubi bližnjega, okrenut je prema drugima, nesebično dijeli i vjeruje da su baš svi ljudi na svijetu jednaki?  Jer, budimo realni, brutalno realni, u svijetu u kojem živimo to nije ni približno tako. Crkva prihvaća taj i takav svijet. Oduvijek. Istina, trenutno ne spaljuju one koji misle drukčije, ali proporcionalno vremenu u kojem živimo, odnosi su zapravo jednaki. I jednako će buduće generacije suditi iz svoje perspektive današnjoj kratkovidnosti Crkve, kao što se to događa čitavu povijest. Tako to ide. Vrlo je jednostavno. Povijest se ponavlja.

U Hrvatskoj će se ogromna većina bez problema deklarirati kao katolici, kršćani, a tako je očito koliko je ovo društvo lupeža daleko od nauka katoličke crkve. Ili barem onoga što bi nauk trebao biti. Građani, političari i što je najgore, ljudi iz Crkve sami. Općeprihvaćeno je, totalni je mainstream da se Crkva u Hrvata odmaka od naroda, da kaptolski kler odavno uopće ne razumije prosječnog hrvatskog građanina. Njihovi problemi su im daleki i čast izuzecima, prosječni svećenik živi daleko kvalitetnije i bogatije od prosječnog hrvatskog građanina. A to nije kršćanski. Mogao bih sad nabrajati ono o čemu mediji trube godinama, ali neću se baviti preskupim zgradama, proračunskim milijunima, čak ni konkretnim, šokantnim primjerima klera iz bliske okoline. Naprosto, ne želim generalizirati, niti sotonizirati Crkvu. Ionako ću ovim tekstom zaraditi epitet Sotonina šegrta. Možda bi u lektiru trebalo uvrstiti neke pisce poput, primjerice, španjolskog Isusovca Alberto Romero Rivere? Uvijek je dobro čuti drugu stranu. Osim ako ste fundamentalist. Čudno, jer Isus je rekao: «Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onome tko te udari po jednom obrazi ti mu pruži i drugi, i onome tko ti otima gornju haljinu, daj mu i donju. Kako želite da ljudi vama čine činite i vi njima». A ipak, ne znam kršćanina koji se toga drži. No, previše je onih koji «Starozavjetnih» što pozivaju na «oko za oko, zub za zub». Kako može biti toliko razlike između Jahve iz Starog zavjeta i učenja Isusa Krista? Je li laže Jahve ili Isus? Glupo pitanje, bespotrebno komplicirana religija koja je mogla biti jednostavna, laka i puna ljubavi. Da joj je to bio cilj. Čini se da Crkva koristi Isusa kad joj treba, no, takva je realnost svijeta u kojem živimo i to se neće lako promijeniti. Barem dok se svijest ljudi ne promijeni. Uz sve poštovanje svim onim divnim svećenicima i časnim sestrama koji su život posvetili istinskoj vjeri, odrekli se svjetovnih užitaka i daju se 110 posto potrebitima. Jer što je piramida niža, više je sadržaja, a manje forme.

Teško je zagriženima objasniti koliko su rituali, odakle god dolazili, minorni i nebitni, u odnosu na ljubav, poštovanje, pravo na drukčije mišljenje dok god to nikoga ne ugrožava, pravo na biti drukčiji, pravo na propitkivanje, istraživanje, traženje istine dok god srce nije zadovoljno, a savjest mirna i čista. To nikako ne može biti sotonsko i protivno Bogu. Za razliku od teorije da, iako svi narodi i pripadnici bilo koje religije, imaju pravo biti drukčiji, jedino kršćani su dobili pravu poruku i na njima je stoga, veća odgovornost, što tvrde neki «veliki kršćani». Može li išta biti manje kršćansko od takve ideje? Na žalost, ljudi nikad ništa ne nauče iz povijesti. Ljudi niti Crkva. Koliko je samo religija bilo i nestalo tijekom povijesti, koliko je krvi u ime Boga proliveno, koliko je civilizacija izbrisano s lica zemlje da bi se bezbožne divljake prekrstilo, koliko se danas fanatika raznosi bombama u ime Božje? Jesu li ti fanatici zagriženi u formu toliko da gube sadržaj jer ne vide šumu od stabala, jesu li svjesni kako su nastale njihove religije, za koje su kroz povijest bili spremni činiti grozote, a i danas to čine? Znaju li kako je, primjerice, nastalo Sveto pismo – Biblija? Zamislimo ta prva okupljanja, prvih kršćana, prije gotovo 2 000 godina, zamislimo taj prvi Koncil, ljude na tadašnjoj razini znanja, kulturološki i civilizacijski na razini početka prvoga milenija, kako iz ogromne građe desetina tekstova koje će kasnije nazvati evanđelja, kao i drugih vjerskih dokumenata, kompiliraju knjigu koja će, uz «stručne nadopune» ostati gotovo nepromjenjiva do danas? Koliko se samo toga izgubilo kroz povijest, koliko je izgubljeno u prijevodima, a koliko u svim mračnim godinama prošlosti kompromitirano i falsificirano radi striktno ljudskih, sirovih i osobnih interesa tih drevnih pastira? Koliko raznoraznih Borgia svih vrsta i perverznih apetita, koliko korumpiranih, sotonski intoniranih, koliko inkvizicija, «svetih» ratova, jihada…

Propitkivati religiju da bi bila bolja

Niti dvije tisuće godina iskustva očito nije bilo dovoljno. Niti bi bilo u iduća dva milenija, samo kad bi nam toliko vremena ostalo. Ništa ljudi nikad nisu naučili iz povijesti i jednako će generacije koje dolaze s prezirom gledati na prošlost koja je naša sadašnjost, kao što mi preziremo poteze svojih predaka. Nema generacije koja nije kompromitirala sve svetinje ovoga svijeta. Na kraju, i u hrvatskom posljednjem ratu blagoslivljali su kalašnjikove. I taj je rat bio «svet», «križarski», «ispravan». Rat… Prokletstvo…. Užas… Pakao…

Naravno, bilo bi bezobrazno, zlo i naopako, obrušavat se na religiju i trpati je u bezuvjetno negativan kontekst, ali baš zato – negativno treba spominjati. I to isključivo i jedino, želeći sačuvati čistoću religije i nastojati je koliko god je moguće više, izjednačiti s vjerom. Previše često, nažalost, vjera i religija dva su različita pojma. To svakodnevno gledamo, vidimo i svejedno, mnogi to ignoriraju. I na prošlim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj sukobila se religija i vjera. Pa su crkveni velikodostojnici spremno i snažno stali iza religije. I izgubili od vjere jednog agnostika. Previše i predugo ovaj narod muljaju, gaze, ponižavaju i podcjenjuju. Ovaj put, srećom, nije prošlo. Sadržaj je pobijedio formu. Onaj koji ljubi čovjeka, pregazio je proračunatog, tobože vjernika. Bespomoćni su i uzaludni bili rituali i lizanje oltara. A na to se svodi previše onih koji se nazivaju vjernicima, a koji najviše vjeruju u zaradu i situ guzicu. No, kao što rekoh, ne pada mi na pamet obrušavati se na Crkvu, na religiju, na vjeru pogotovo. Svatko neka radi što hoće, dok god ne ugrožava nikoga u tom svom radu, djelovanju. I dok ne nameće svoje kao jedino pravo, jedinu vrednotu. A toga je u ovome društvu previše. Od početka. Od onog HDZ-ovog, «ako nisi s nama, nisi za Hrvatsku», do rasprave iz ove priče, «da ako ne konzumiraš crkvene rituale, prezireš božje i na dobrom si putu za pakao». Što god bila ta apstraktna manifestacija vječnog ispaštanja zbog ignoriranja Boga koji, kažu nam, traži da mu se poklanjamo, da se odričemo, zato jer On tako kaže. Je li uistinu takav Boga kojeg znamo? Treba li zbilja Bog rituale ili ikakva druga pravila igre da bi komunicirali? Ili je Bog u srcu, a to srce plaće kad se pati, gladuje, kad su nam ruke i noge okovane lancima nametnutih predrasuda, kad nas pljačkaju u ime nacije, kad nami lažu, muljaju nas nazivajući svoje falsifikate i kontrolu uma obrazovanjem… Jesmo li uistinu potpali pod vražji utjecaj kad ne osjećamo potrebu ispovjediti se kvartovskom svećeniku koji je prošlog Božića penzionerima i drugima iz svoga stada, podijelio kartonske kutijice u kakve u bankama, poštama i drugim šalterima ubacujemo novac za humanitarne svrhe, i rekao onim neukim i starima, penzionerima i siromašnim radnicima, da Isus više voli one koji daju više, koji će vratiti puniju kutijicu… Jesmo li uistinu u mraku, izgubljeni, prepušteni rogonji, kad ne moramo po diktatu dogme slušati u nedjelju ujutro propovijed o najezdi crvenih zvijeri koji žele našu zemlju oteti i prodati? Zemlju koja je odavno prodana, još dok su granate padale po našim gradovima, suverenitet je prodan plavoj zastavi sa 12 žutih, zlatnih zvjezdica….  Jesmo li uistinu zastranili? Ili je bolje da ipak, za svaki slučaj, počnemo konzumirati sve te rituale, jer što ako je Bog baš takav? Što ako je stvarno to nekakav samoljubivi lik kojem je najvažnije da mu se klanjamo, a tek onda da se međusobno volimo, pomažemo i držimo jedni do drugih umjesto da je čovjek čovjeku vuk?

Crkva ne voli takva pitanja, opozicija joj nikad nije bila mila. Što je i logično. Lakše je optužiti opoziciju i okarakterizirati kao jeftini New age, nego dopustiti ovcama svojima da promisle svojom glavom. Istina je strašna, previše strašna da bi je većina bila u stanju podnijeti. A Crkva to dobro zna. Kroz čitavu povijest sotonizirala je znanost, a danas sotonizira znanje.

4 komentara na članak:“Ante PANCIROV: Ima li Boga izvan dominantnih religija?”

  1. avatar
    Redakcija says:

    da, hvala. popravljeno.

  2. avatar
    Hrvoje says:

    Stvarno odlično, nek svak govori šta god oće dobro si sve zahvatija.
    Samo, kopira si isti tekst u zadnje dijelu teksta pa vidi da prepraviš :)

  3. avatar
    Marina says:

    bRAVO, aNTE. SVAKA ČAST.

  4. avatar
    Manitu says:

    aNTE svaka ti čast , odavno nisam bolji tekst pročitao . Vjerujem da se dosta ljudi pronalazi u ovakvom razmišljanju .

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>