Marko STOŠIĆ: Kronologija jedne prilično osobne neobičnosti

Za vrijeme svojih srednjoškolskih dana putovali smo na jedno sportsko natjecanje i smjestili se u Motel u predgrađu. Večer prije turnira prijatelj i ja smo iz naše sobe odlučili otići prijateljicama u njihovu i tamo ostati do jutra. Njemu to nije bila baš dobra ideja jer je po prirodi sramežljiviji i stalno se protivio tome. Kako je noć odmicala bilo je vrijeme da odemo spavati pa smo spojili dva kreveta i svi četvero se stisnuli nekako. Na krovu se nalazio krovni prozor i sobu je obasjavala mjesečeva svjetlost. Moj prijatelj je stalno govorio kako mu je tijesno ležati i da hoće nazad u našu sobu, ali mi smo ga uspješno odgovorili od te namjere i ostao je ležati.

Negdje oko 4 sata ujutro začuo sam nekakvo pucketanje iz pravca podnožja kreveta i otvorio oči. Vidimo sam ugašen televizor, stalažu i podnožje kreveta. Okrenuo sam glavu u lijevo i vidio prijatelja kako se polako iskrada iz kreveta i gleda prema nama spavamo li ili ne. U tom sam momentu laktom prodrmao prijateljicu koja je spavala desno od mene i rekao joj tiho: ” Ej…gledaj ga…pokušava otići a da ne skužimo “. Ona se na to lagano nasmiješila da se ne čuje previše.

Gledali smo ga jedno 10 sekundi kako se šulja na prstima i kreće prema vratima. Tada je rukom posegnuo za kvakom, napravio pokret kao da otvara vrata i .. prošao kroz njih. Međutim vrata su ostala zatvorena… U tom momentu smo oboje postali svjesni što smo vidjeli i panično ustali iz kreveta i u tom momentu vidjeli da nam prijatelj još uvijek leži u krevetu i tek tad smo ga mi probudili…

On je cijelo vrijeme bio tu. Toga smo bili svjesni ona i ja…..

Drugo iskustvo: Je li to bila smrt?

Nekoliko mjeseci nakon tog događaja otac i ja smo obavljali nekakve radove na kući i to jutro je on donio nekoliko krovnih drvenih greda i sredstvo za zaštitu drva te mi rekao da prije ručka to premažem tim sredstvom pa da ostavim da se suši.

Nisam znao da tekućina jako isparava i da je jako štetna i nekih dva sata proveo sam farbajući te grede u dvorištu.

Nakon što sam sve obavio osjećao sam se kao da sam pripit…vrtjelo mi se u glavi i imao sam smetnje vida. Nakon ručka sam ustao da se napijem i srušio se na pod. Nisam ništa vidio pred očima i odvezli su me u bolnicu na Hitni prijem. Četiri dana proveo sam u sobi za intenzivnu njegu u nesvijesti.

Nalazio sam se ispred kamenog zida visine otprilike  pet metara koji se protezao u oba smjera  i nestajao u blještavoj bjelini. Ispred mene su se nalazila ovalna vrata od starog gnjilog drva ispucanog i kroz procijepe se naziralo blještavo svjetlo. Kvaka je bila metalna, hrđava. Nikako se nisam mogao okrenuti nazad i pogledati iza sebe…. jednostavno nisam mogao. Promislio bi “Okrenut ću se “, ali reakcija bi bila da bi ostao u istom položaju. “Što sad?”, upitao sam se. Otvorio sam vrata i napravio jedan korak. Ispred mene se protezalo prostranstvo zelene trave koja je bila tako savršeno podšišana da sam imao osjećaj da se radi o zelenom tepihu a ne o livadi. U daljini se uzdizalo nekakvo brdašce iza kojeg je sijala prekrasna svjetlost. Toliko je prizor bio prekrasan da me neutaživa znatiželja vukla da odem tamo i vidim što je to tako prekrasno. U trenutku kad sam htio zakoračiti na tu livadu zapazio sam da mi se noge nalaze u nekakvom niskom grmu isprepletenih grana i nisam ih mogao nikako izvući iz tog grma. Postao sam nervozan. Htio sam bilo kako doći tamo jer je bilo jednostavno neopisivo lijepo, puno ljepše nego kraj tih prastarih trošnih vrata. Opet sam spustio pogled i vidio da je taj grm sad narastao već do visine prsa mojih i potpuno mi je priječio put kroz vrata. Tada sam osjetio jednostavnu poruku u glavi, poput savjesti koja vam govori da li da nešto napravite ili ne. Bilo je to nešto u smislu ” Sada se možeš okrenuti, vrati se… ” U tom momentu sam se okrenuo, iako sam htio ostati tamo i osjetio jake udarce u prsima. Osjetio sam kako mi srce užurbano lupa……

Dok mi se vid polako napokon razbistrio, oko mene je bilo osoblje intenzivne njege i reklo mi je da sam imao jaku tahikardiju ( ubrzani rad srca ). Nedugo nakon toga sam se oporavio i pušten sam kući. Dan danas me prati osjećaj koji sam doživio i u meni još uvijek leži znatiželja ” kako je s one strane tog brdašca ? “…

Treće iskustvo: Prva šetnja izvan tijela, jednom psu se taj prizor očito nije svidio

Za vrijeme studentskih dana počeo sam čitati raznu literaturu na temu paranormalnog pa tako sam dosta toga spoznao o pojmu Astralne Projekcije, izvantjelesnih iskustava ili kako god se već ti termini u stručnoj literaturi nazivaju. Ponukan tim novim spoznajama odlučio sam probati neke od “tehnika” kako to postići.

Bilo je zimsko vrijeme, taman nešto nakon zalaska sunca. Ležao sam u krevetu i pokušao isprazniti misli da ne mislim ni o čemu i  pokušao se koncentrirati na mrak pred očima. Nakon nekog vremena cijelim tijelom su mi prolazili valovi vrućine i osjetio sam jake vibracije u cijelom tijelu. Kao da je potres. U ušima mi je tutnjio dubok ritmičan zvuk. Pomislio sam..” Evo ga, to je valjda to, što sad ? Kako da izađem? Gdje da se stvorim ? Možda kraj kreveta !?” Čim sam to promislio našao sam se u uspravnom položaju okrenut prema spuštenoj roleti prozora. Bila je apsolutna tišina i počeo sam se pomicati prema prozoru. Jednostavno sam se stvorio s druge strane prozora lebdeći u zraku. Ugledao sam psa, nalik na retrievera koji je gledao u vis prema meni i počeo lajati i odmicati se prema obližnjem parku. Počeo sam se podizati sve više i više u zrak i jasno sam mogao vidjeti cijeli parking pred zgradom i krov zgrade u kojoj sam živio, a koji inače nikad prije nisam vidio jer nisam nikad bio gore na krovu. Nakon nekog vremena sam se ogromnom brzinom obrušio kroz cijelu zgradu i sa zvukom tupog udarca se prenio iz kreveta. Odmah sam ustao i digao roletu i onaj isti pas se nalazio tamo i dalje lajao.

Nekih 20 dana nakon toga jako je puhalo i vjetar je srušio stup sa antenama s krova zgrade i nisam mogao gledati TV zbog toga. Obavijestio sam majstora u zgradi i sutra ujutro smo otišli na krov vidjeti što se desilo. Čim sam došao na krov shvatio sam da sam da mi je sve na njemu poznato, da sam već sve to vidio. Znao sam točno kako izgleda sve, a nikad nisam prije dolazio gore jer samo majstor ima ključ od krova zgrade. Zanimljivo …

Četvrto iskustvo: Susreo sam tu u mraku, dok sam izvan tijela šetao ulicom, pitam se je li to bilo iskonsko ZLO?

Zadnjih par tjedana bio sam poprilično negativno raspoložen, iako to nije bilo izazvano ničim posebno, barem ja nisam znao za neki poseban razlog zbog kojeg sam se tako «mračno» osjećao tako intenzivno. Bio sam razdražljiv prema svima i na sve sam burno reagirao. Nisam znao zbog čega se tako osjećam. Tu sam večer došao doma i tako nervozan legao u krevet premda mi se nimalo nije spavalo. Stavio sam mobitel pored jastuka i legao na lijevi bok. Istog trena sam osjetio one neugodne vibracije i zvukove u ušima. ” Zar se opet događa, već ?” Iako mi je prije to izazivalo jaku mučninu i osjećaj neugode, rekao sam sebi ” Ajde probaj to izvesti, ali da ti ne smeta, probaj da bude ugodnije”. Odjednom sam osjetio osjećaj lakoće, nisam osjećao tijelo. Pokušao sam “izaći” iz tijela prema natrag, međutim, nije se pokazalo uspješnim. Osim što sam osjetio kao da mi se lijeva noga odljepljuje sama od sebe. Bilo je jako teško išta napraviti. Tada sam pomislio.. ” Gdje da budem, gdje bi mogao otići? “… i odlučio sam da budem na ulici. Istog trena sam se tamo stvorio uz osjećaj kao da sam ispucan poput gumenog metka i naglo se zakočio u mjestu. Jasno sam vidio sve, donji dio ulice, uličnu rasvjetu, i crnu mačku koja se nalazila nekih dva metra od mene. Hm, opet neka životinja je tu. Ova barem ne laje. Gledala me tako kratko vrijeme i odjednom nečim prepadnuta skočila preko susjedove vrtne ograde na obližnju garažu i nestala u mraku. Okrenuo sam se u smjeru svoje kuće i ugledao totalni mrak pred sobom. Mrak je počinjao nekih metar ispred mene i ništa se nije moglo vidjeti. Mene je obasjavala samo ta ulična svjetiljka i sve ostalo je bio mrak.

Tada se iz mraka začuo dječji ženski glas udaljen nekih 10 do 15 metara od mene u pravcu moje kuće. Tada sam čuo:

- ” Marko…dođi ….. Dođi…daj mi ruku “. Ne znam kako drukčije to da opišem, pa ću reći najjednostavnije moguće – odjednom sam osjetio osjećaj čistog ZLA u tom glasu. Nikad u životu nisam osjetio nešto toliko zlo, bez ikakvog opisa… nego jednostavno, čisto, ZLO. Taj glas je bio nekako ciničan, licemjeran, lažljiv. ” Tko je to ?” s nevjericom sam pitao i začuo pomalo licemjeran i podli smiješak ” Hahaha…Eeeeem …Brankica”. Osjetio sam da mi nije rečeno pravo ime, a i ne znam nikakvu Brankicu nit sam čuo to ime da bi mi bilo poznato.

” Neću doći, ne dajem ruku nekome koga ne znam, niti vidim” rekao sam, a potom je slijedio kratkotrajan muk i nagli osjećaj, da to, što god mi se obraćalo, da se približava i da je sad već svejedno hoću li ja doći «tome» ili će “to” doći po mene, htio ja ili ne…

U iznimnom, gotovo neopisivom strahu, počeo sam se povlačiti leđima prema onom dijelu, dnu ulice, koja je bila više obasjana svjetlom i uporno pokušavao doći k sebi, otvoriti oči.

Nakon par sekundi uspio sam to postići, uz onaj isti osjećaj tupog udarca. Nalazio sam se u svom krevetu. I brzo uzeo mobitel pored jastuka i bez ikakve veze tipkao po njemu, samo da misli maknem od toga što mi se upravo desilo, a osjećaj koji me pritom pratio u tom trenutku mogao bih opisati – kao da je “to” još uvijek tu, da je na neki način prisutno, ali više ne može do mene. Kao kad vas netko želi uhvatiti, a vi mu zatvorite vrata pred nosom i gledate ga bespomoćnog kroz staklo. Jasno, i dalje vam nije nimalo svejedno. Nikako…

Cijeli dan sam bio potresen tim događajem i nisam mogao to izbaciti iz glave. Navečer sam sjeo u auto i krenuo na piće s prijateljicom. Ušao sam u ulicu do moje i vidio ispred sebe na nekih 20 metara auto kako vozi, a na cesti ispred sebe crnu mačku kako se trza i vuče prednjim šapama bespomoćno po cesti. Shvatio sam da ju je upravo taj auto pogazio i od zadobivenih ozljeda ne može hodati i dobiva napadaje. Pošto je nisam mogao zaobići, rekao sam ” Ajme, pa zašto sam baš ja morao naići sad”, izašao iz auta i pomaknuo je uza zid. Nakon još jednog napadaja trzanja me kratko pogledala i potom je uginula.

Nisam bio svjestan što se upravo dogodilo i totalno potresen time sjeo sam u auto i totalno van sebe, ni sam ne znam kako, odvezao sam se do mjesta gdje smo se prijateljica i ja trebali naći. Ne znam ima li smisla ili potrebe komentirati sve ovo. Iznio sam ta iskustva autentično, onako kako su se dogodila, čak i kronološki. Ne želim ništa zaključivati, ne pada mi na pamet išta sugerirati. S tim iskustvima živim, osjećaje koje pamtim intenzivni su i izazivaju nelagodu. Ne pričam o njima, no odlučio sam ih podijeliti za Skriveno.

Autor teksta Marko Stošić,  inžinjer je radiologije i zaposlen je u šibenskoj Općoj bolnici. Novi je suradnik portala Skriveno i sastavni dio našeg istraživačkog tima

2 komentara na članak:“Marko STOŠIĆ: Kronologija jedne prilično osobne neobičnosti”

  1. avatar
    duje says:

    lijepo je naići na nekoga tko ima slična iskustva kao ja, razlika je jedino u tome što ja svoja iskustva još uvijek smatram snovima

  2. avatar
    kika says:

    hvala što si to podijelio s nama…

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>