Smrt pasivizmu, sloboda smrtnicima

Da mi, recimo, danas šune u glavu da obiđem par sirotinjskih obitelji iz zgrade, neke bakice u penziji i ponudim se da im svako jutro odlazim u «spizu», u trgovine po kruh i mlijeko, bila bi to uistinu plemenita odluka od koje bi definitivno mnogi imali koristi. Uključiti se na bilo koji sličan način u zajednicu, osmisliti program pomaganja bližnjima i utrošiti svoje slobodno vrijeme za dobru stvar, plemenito je i poželjno, ali ipak ne poznajem nikoga tko to radi. Društvo to ne potiče. I ne samo da ne potiče jer imam osjećaj da bi, u slučaju da se netko angažira oko pomaganja starih i nemoćnih na način opisan u uvodu teksta, za tren bio proglašen za čudaka. Najblaže rečeno. – Stvarno je pukao… Tko zna što mu se dogodilo, odjednom se počeo ponašati čudno. Nisu njemu sve na broju… – samo su neki vjerojatni komentari zajednice koji bi uslijedili. I ne samo to, jer i oni kojima bi taj dobrotvor krenuo pomagati, sigurno bi bili poprilično rezervirani prema njemu i pitali bi se koje su stvarne, prave njegove namjere? Zašto je odjednom odlučio obići penzionere i ponudio im pomoć? Ne bi me čudilo kad bi ga jedan dobar dio onih kojima želi pomoći, u startu odbio.

I to je normalno. Bolje rečeno, uobičajeno, jer normalno definitivno nije. U siječnju 2011. godine svaki osnovnoškolac jako dobro zna da nitko ne radi ništa ako nema od toga izravnu, materijalnu korist. Sve se plača, nitko neće ništa raditi besplatno. Tako djecu uče roditelji, tako ih obrazuju u školama, a nisam bogme čuo da je nekom svećeniku u zadnje vrijeme palo na pamet organizirati djecu za bilo kakvu humanitarnu akciju, mada to nikako ne znači da pozitivnih primjera uopće nema. To je sad već neka druga priča.

Ljubav je za šonje, moj princ mora imati BMW

Uglavnom, u školama se odrađuju nastavni planovi u onoj mjeri koliko je potrebno da se zadovolji forma, a na vjeronauku onoliko koliko treba za indoktrinaciju pomlatka stada, da im se usade temeljni religijski koncepti. Uloga obitelji je usaditi djeci temelje za život, a to najčešće znači: – Ne ističi se, radi što ti se kaže i budi dobar. Budi dobar učenik, sin, kršćanin, Hrvat, što god to značilo.

Biti drukčiji nikako nije preporučljivo i život nas ući da ćemo najuspješniji biti ako se što kvalitetnije ukalupimo u sustav, budemo što više nalik na prirodu i društvo koje nas okružuje. Ako se već moramo isticati, onda ćemo to raditi po zadanoj formuli okruženja, po unaprijed zadanim zakonima i sustavu vrijednosti. Dok god smo uniformirani, ne prkosimo formi i pridržavamo se pravila igre koja su nametnuta od početka, od rođenja, sve će biti u redu. Iako ovo što je u siječnju 2011. godine tobože u redu, je perverzija nevjerojatnih razmjera, katastrofa i tragedija. Zapravo, da nije toliko dramatično i da možemo (smijemo) biti svjesni onoga što se događa, stali bi sa strane i smijali se gluposti vlastitoga roda, civilizacije u čiju se superiornost kunemo i uzimamo je zdravo za gotovo bez razmišljanja.

Ljubav je za šonje. Djeca već u šestom razredu osnovne škole znaju da pravi frajeri ševi sve što hoda, da je glupo biti vjeran jednoj ženi i da je ljubav za slabiće. Uspješni tate su muljatori, spretni poduzetnici koji varaju, a ideal osobe u koju žele izrasti je netko tko će raditi minimalno i zarađivati jako puno, voziti skupu mašinu, ševiti manekenku i raspolagati što je moguće većom društvenom moći. Djevojčice odavno više ne sanjaju o princu na bijelome konju, dobrome i pravednom kraljeviću jer u modernoj bajci nema prostora za takvu «limunadu». One priželjkuju nogometaša s puno love, beskompromisnog biznismena, i puno prije prve menstruacije dobro znaju da prava ljubav ne postoji i da je ona «živjeli su zajedno dugo i sretno»  realna koliko i postojanje Djeda Mraza. Djevojčica u višim razredima osnovne škole vrlo brzo spoznaje u kojoj mjeri svoje tijelo može koristiti za manipulaciju sve više inferiornim muškim rodom i od rane dobi svjesne su da će se udati za onoga koji ponudi najviše i da je sve izglednije da će taj, ma tko god on bio, imati ograničen rok trajanja jer ništa nije vječno, brak pogotovo. I to je normalno u siječnju 2011. godine. Bolje rečeno uobičajeno, jer daleko je to od normalnoga.

Pogni glavu i radi što ti se kaže

Živimo u svijetu vrhunca demokracije, u trenutku tehnološkog preporoda kada je granica između realnosti i znanstvene fantastike minimalna i na nekim područjima nevidljiva, u vremenu kada su informacije dostupnije nego ikada pojedincu, neovisno tko on bio i odakle dolazio jer na internetu jednaku početnu poziciju za surfanje ima super bogataš i nekakav siromašni rudar. A ipak, čini se da ljudi nikad nisu bili manje zainteresirani za širenje znanja i da nikad tehnološki superiornija civilizacija u poznatoj nam povijesti, nije u manjem postotku koristila to za opći napredak.

Ne pada mi na pamet ograničavati se sada motivom, tražiti razloge zašto smo kao društvo, kao civilizacija, podbacili ovako puno i zašto odgajamo generacije idiota. Jer to bi priču moglo odvesti u bezbroj smjerova. Korisnije bi bilo zapitati se zašto to sebi radimo i možemo li drukčije? I ako možemo, kako se othrvati ovom priglupom, do boli materijalnom, bolesnom društvu koje nas sustavno regrutira u vojsku proizvoda? Jer upravo proizvod mi jesmo. Proizvod ograničenog vijeka trajanja, programiran od početka da podliježe najnižim strastima, da privređuje za održavanje takvog nepoštenog sustava i da što manje bude individua, a što je moguće više puka brojka unutar novog svjetskog poretka, bezumno tijelo koje se ne koprca, ne talasa, nego zajedno s hipnotiziranom gomilom plovi po inerciji, kako ga već globalno more nosi.

Ovce smo, a da toga nismo svjesni. Ovce smo čak i onda, u onim rijetkim trenucima kada nam se ukaže prilika da shvatimo da smo ovce, a opet ne reagiramo. Tad smo najveće ovce. Bojimo se vlastitih instinkta, osobnih težnji, ideala. Depresivni smo i bolesni svaki put kad osjetimo da priča nije onakva kakvom nam se servira, a tad je najlakše ignorirati ono što nam srce govori, zanemariti dušu i čvrsto stati na tako sigurno materijalno tlo, ukalupiti se u općeprihvaćeno. Zanemariti unutarnje «ja» i ukalupiti se u sigurnost svijeta u kojem živimo jer to tako biti mora i što mi pojedinci protiv toga možemo, najčešća će reakcija svakoga od nas. – Samo idiot se bode s rogatima i bori protiv vjetrenjača. Najbolje je pognuti glavu i raditi što ti se kaže. Nisam ja jedini, svima su hlače spuštene do koljena, svi su naguženi i sve nas jebu jednako žestoko, pa zašto da ja budem iznimka kad ionako ništa ne mogu promijeniti – zaključit će većina ljudi.

Ljudsko sam biće i ja mogu, slobodu i ljubav želim za sve

Na sreću, ipak nije tako. Zapravo, fascinantno je koliko toga jedna jedina osoba, najobičnija individua, može promijeniti. Prvenstveno prema sebi, za svoju dušu, a onda prirodno, po inerciji i u odnosu na druge, prema drugima. Što god bila istina o ovome svijetu, a pritom mislim na onu skrivena istina, priču koja se događa u sjeni, daleko od reflektorom obasjane pozornice, pojedinac može preživjeti u tom trulom svijetu bez da kompromitira svoju ljudskost. Ljubav i sloboda, to su dva ključna pojma za preživljavanje. A to znači držati se one «ne čini drugima što ne želiš da rade tebi» i nemoj biti nečija marioneta, lutka kojom upravljaju drugi. Ljubav je toliko vrijedna da nema te sile koja joj može nauditi ako dolazi iz srca, nekompromitirana lošim religijama, dogmama, indoktrinacijom uma bilo koje vrste i od bilo koga. Koliko god to zvučalo patetično i nepopularno ovoga siječnja 2011. godine kada ljubav većini zvuči kao bajka, uistinu je ljubav najviša vrednota, nepresušni izvor inspiracije i jedini pravi put. Ljubiti druge, ali i sebe ljubiti. Jasno da pritom ne govorim o narcisoidnoj ljubavi nego o voljenju sebe na način da si dopustiš othrvati se svim tim tobožnjim istinama, dezinformacijama, iskrivljenim vjerskim učenjima, šund new ageu, marketingu kao super proizvodu novoga doba u kojem korporacije nemilosrdno zlostavljaju ljudske umove i proizvode generacije potrošača. Gušeći pritom slobodu, održavajući i povećavajući stalno ovisnost ljudi o njima i njihovim nepotrebnim proizvodima čijim smećem guše ovaj svijet i dušu ove civilizacije.

Voljeti sebe barem toliko da se oslobodim okova neznanja

Svatko može, bar ponekad, usuditi se dati svoju ljubav bez da traži nešto zauzvrat, učiniti to neproračunato i iskreno, bilo prema strancu ili prijatelju, obitelji, bilo kome. Svaki pojedinac može odlučiti prestati nekritički prihvaćati zdravo za gotovo sve što im se svakodnevno plasira kroz medije. Barem pokušati biti koliko toliko neovisan o TV istini, pokušati preispitati svoje znanje, pogled na svijet, zapitati se ima li u religiji kojoj pripada razlike između vjere koja dolazi iz njegovog srca i vjere koju mu serviraju vjerski obredi i institucije. Biti slobodan ne znači anarhiju, ne znači nikako odbacivanje svega. Baš suprotno, biti slobodan znači znati, odmjeriti i provjeriti informacije i spoznaje, a kako drukčije nego srcem i urođenim instinktima. Ljubav. I sloboda. Ljubav i sloboda produciraju znanje o tome što smo i tko smo, što želimo, što možemo i kamo to idemo. Hoćemo li pritom biti ovce. Ili ljudi. Svijet u kojem živimo prekrasno je mjesto. Zašto onda ne bi živjeli, nego suludo trčimo, lovimo rokove, podliježemo općeprihvaćenim trendovima mase i ne mislimo svojom glavom? Čak i ovoga siječnja, ove neizvjesne 2011. godine, moguće je biti slobodan od nametnutih okova moderne civilizacije, globalizacije i trule demokracije. Čak i na početku ove 2011. godine moguće je živjeti i voljeti. Samo treba pokušati. Voljeti sebe barem onoliko koliko je dovoljno da možeš slobodno preispitati svijet oko sebe i shvatiti da učenje nikad ne prestaje.

TBF – Moj Um Pali …

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>